Blog

Краљевина није капитулирала 1941. године

2011-09-03 14:00:37.0 Милослав Самарџић

Ако се призна фактичко стање, да Краљевина Југославија није капитулирала, већ је током читавог рата имала краља, владу и војску, аутоматски отпада прича о ''два покрета отпора'', смишљена ради рехабилитације комунистичког покрета у нашој земљи, у доба његовог масовног краха широм света

И дан данас, различитим поводима, често чујемо фразу: ''После капитулације Југославије 17. априла 1941. године...'' Та фраза упорно се преписује у уџбеницима историје, и даље слови као неспорна чињеница и практично представља неку врсту камена темељца за историјске радове о Другом светском рату. Тако је из ње изграђена и једна теорија новијег доба, она о ''два покрета отпора''. Наводно, пошто је Југославија капитулирала, свако ко је желео имао је право да организује ''отпор'', са једнаким правним премисама. Другим речима, ''два покрета отпора'' већ од самих почетака полагала су једнако право на државотворност...

Ако се пак призна фактичко стање, да Краљевина није капитулирала, већ је током читавог рата имала краља, владу и војску, онда аутоматски отпада та прича о ''два покрета отпора''. Ствари се тада морају посматрати кроз призму закона Краљевине: постојала је једна војска, регуларна Југословенска војска, а све друге формације у земљи биле су или окупаторске или петоколонашке, односно бандитске.

Циљ теорије о ''два покрета отпора'' је очајнички покушај рехабилитације комунистичког покрета у нашој земљи, у доба његовог масовног краха широм света. Да се Власи не досете, та рехабилитација изводи се под паролом званом ''рехабилитација Равногорског покрета''. Главном питању прилази се са супротне стране: ако се ''Равногорски покрет'' правно изједначи са ''Народноослободилачким покретом'', овај други не одлази на ''буњиште историје'', већ му се аутоматски продужују легитимност и легалност, у свим аспектима које обухватају ови појмови.

Дакле, Краљевина Југославија није капитулирала 1941. године. После слома главних фронтова, како би се добило на времену, Врховна команда Југословенске војске овластила је једну делегацију, на челу са генералом Данилом Калафатовићем, ''само да преговара о примирју, а не да то и потпише''. Значи, делегација није имала овлашћење да потпише ни примирје, док јој капитулација није ни поменута.

Пре икаквих преговора, десило се да су Немци заробили генерала Калафатовића и његове сараднике, 15. априла у Сарајеву. Тиме је аутоматски престала важност његовог овлашћења, јер по закону заробљеници не могу никога представљати и не могу бити преговарачи.

Немци су ипак одвели Калафатовића у Београд и почели преговоре ''о примирју''. Калафатовићево излагање једва да су и саслушали. Одмах су саставили су један документ, наглашавајући да је пуноважан само на немачком језику - што је такође негирало његову правну ваљаност. Најважније ставке тог немачког документа гласе:

''Закључено је примирје између Краљевине Југославије и сила Осовине. Први дан примирја 18. април од 12 часова. Примирје је закључено под овим условима:

Потписивањем Уговора о примирју југословенска оружана сила има да капитулира безусловно и одводи се у ратно заробљеништво... Према војницима, који се после закључења примирја и извршеног прикупљања удаље из својих трупних јединица, примениће се смртна казна...''

Пошто су већ била прекршена правила о капитулацији државе и војске, тумачење овог документа је чисто формална ствар. На пример, пошто су Немци назвали документ уговором о примирју, одредница о безусловној капитулацији оружане силе може се тумачити и као безусловна предаја, а не капитулација у правном смислу.

Углавном, Калафатовић је то одбио да потпише, али је под притиском одредио делегате који ће уместо њега наставити преговоре. Био је то још један чин који је сам по себи овај процес чинио правно ништавним. Наиме, као заробљеник Калафатовић није представљао Краљевину Југославију, па тако није могао ни да одређује делегате који ће чинити нешто у њено име. А иза овог незаконитог чина уследио је још један: генерал Радивоје Марковић, кога је Калафатовић ''овластио'', такође је био ратни заробљеник. Други ''овлашћени'' заступник био је Александар Цинцар Марковић, тада политичар без функције. Штавише, он је 27. марта остао без функције управо зато што је два дана раније потписао пакт са Немцима...

Свеједно, нацисти су одмах пустили у оптицај паролу ''Крај Југославије'', коју су прихватили једино комунисти, тада њихови савезници. О формално-правном ''крају Југославије'' није било говора ни у документима сила Осовине, јер носилац суверености, краљ Петар Други, није био у њиховим рукама, а измакла им је и Југословенска влада. Окупатори, заправо, нису успели да одведу у заробљеништво ни целокупну оружану силу, која је наставила да делује како у земљи, тако и у иностранству.

И не помишљајући на капитулацију, краљ Петар Други Карађорђевић је 16. априла 1941. године, у прогласу о нужности привременог напуштања земље, поред осталог саопштио:

''Приморан да пред надмоћнијим непријатељем напустим национално земљиште, Ја не мислим прекидати борбу. Част заставе спасена је, али национална слобода је у опасности.

Ја позивам Мој драги народ да не клоне под ударима судбине и да сачува веру у будућност... Уверен да ће Бог бранити нашу праведу ствар, Ја кличем: Живела Југославија и њена слобода!''

Овакво фактичко стање прихватиле су све земље ван осовинског блока, а после 22. јуна 1941. године то је учинио и Совјетски Савез. Министар иностраних послова Велике Британије, Ентони Идн, саопштио је још 16. априла 1941. југословенском посланику у Лондону како се нада ''да ће Југословенска влада, иако изван земље, наставити борбу уз савезнике Енглеску и Грчку и она остаје у очима енглеске владе легитимним представником Краљевине Југославије и да ће Југославија учествовати у крајњој победи''.

Иста правна ситуација постојала је и у случајевима Пољске, Чехословачке, Француске и осталих окупираних земаља. Као и Краљевина Југославија, ни једна од тих земаља није потписала капитулацију. Сматрало се да је окупација само привремено стање и да ће се, по ослобођењу, ствари вратити на своје место. За случај окупације Велике Британије, као резервно место за све ове протеране владе била је предвиђена Канада.

Ипак, пркосећи чињеницама, уџбеници историје и данас садрже реченицу која гласи отприлике овако: ''После капитулације Југославије, пуковник Михаиловић се са групом официра и подофицира пробио на Равну Гору и основао Равногорски покрет''.

Уистину, да је пуковник Михаиловић основао ''Равногорски покрет'', тај његов акт представљао би чин издаје, као што је чин издаје представљало и оснивање ''Народноослободилачког покрета''.

Михаиловић је, дакле, поступао по закону, основавши Команду Четничких одреда Југословенске војске. То решење - четничка војна - било је предвиђено за случај слома фронтова.

Врховна команда Југословенске војске тада се налазила на савезничкој територији, са једним делом својих јединица. Када се сазнало да у земљи постоје бројније јединице, а да су у том тренутку још бројније јединице у ратном заробљеништву, констатовано је да се Југословенска војска састоји из три дела: Југословенска војска у Отаџбини, Југословенска војска у избеглиштву и Југословенска војска у заробљеништву.

Михаиловићева Команда четничких одреда Југословенске војске најпре је преименована у Команду ЈВуО, да би јуна 1942. године она постала Врховна команда целе Југословенске војске. У међувремену, Дража Михаиловић је унапређен у чин генерала и постављен за војног министра Краљевине Југославије. Врховни командант сво време био је краљ Петар, а Дража је био начелник штаба Врховне команде.

Током ратног стања, политичке странке су могле да се баве само ''националном пропагандом''. Ради појачавања те пропаганде, Дража лета 1941. године, од представника неколико странака, оснива Централни национални комитет Краљевине Југославије (а не Равногорског покрета). Комитет је такође имао и саветодавну улогу.

Од пролећа 1943. године Дража настоји да у рад ЦНК укључи све демократске политичке странке у земљи, као и сва битна нестраначка удружења. Понуду политичарима и нестраначким лидерима пренели су четнички илегалци у Београду.

Странке су расправљале о  понуди до децембра 1943. године. Процес се одужио услед сталних немачких рација, тј. због рада у строгој конспирацији. Исход је код свих био исти: да се настави сарадња са Дражом. За даљи рад у том смислу оформљен је стални међустраначки одбор, у који је свака странка послала по два делегата. За председника одбора ови делегати изабрали су др Живка Топаловића, председника Социјалистичке партије Југославије и Уједињених радничких синдиката Југославије. Читава коалиција је названа Заједница демократских партија, а у њој су се нашле и владајуће и опозиционе странке.

Другим речима, била је то коалиција практично свих иоле значајних демократских странака у земљи. Из српске средине, коалиција није обухватила Комунистичку партију и Покрет ''Збор'', због недемократских програма и, наравно, због чињенице да су чланови те две партије ратовали против легалне војске. У Заједницу, такође, нису примљени ни политичари који су сарађивали са окупаторима, од којих су најпознатији били др Лазар Марковић (Народна радикална странка) и др Коста Кумануди (Демократска странка).

Примера ради, од 120 чланова Главног одбора Демократске странке изјаснило се њих 100, а две трећине је било за сарадњу са Дражом (једна трећина, тзв. банкарци, сматрала је како је најбоље ''да се не чине тешкоће Недићу''). У међустраначки одбор делегирани су др Михајло Кујунџић, иначе последњи предратни председник Народне скупштине Краљевине Југославије, и судија Брана Ивковић. Како се Кујунџић налазио у Скопљу, за његовог заступника у Београду одређен је апотекар Драгољуб Лазић.

Питање Словенаца лако је решено, јер су у Београду, као избеглице, живели представници њихових социјалиста и клерикалаца. И једни и други прихватили су сарадњу.

Хрвате, међутим, није имао ко да представља, пошто се у Београду налазио само један њихов истакнути политичар југословенске оријентације, а он није смео да се замера Милану Недићу, у страху да ће бити прогнан у Загреб.

Пошто су се договорили, политичари су у Дражин штаб, који се тада, децембра 1943. године, налазио у области Љубовије, као свог делагата послали др Живка Топаловића. Дража је од политичара тражио да организују један велики Народни конгрес. По повратку у Београд, Топаловић је о договору са Дражом известио међустраначки одбор, а делегати одбора своје странке. Сви су подржали идеју за одржавање конгреса, дајући налог ко ће из ког среза у име њихове странке отпутовати на одређено место (тада још тајно).

Равногорски покрет, као нестраначко тело, Дража је основао управо у то доба, наредбама од 25. децембра 1943. И његов задатак била је ''национална пропаганда''. Делатности из домена извршне и закодавне власти нису долазиле у обзир, јер би то било незаконито.

На састанку у селу Ба, 26. јануара 1944, у припремни одбор конгреса ушла су два представника странака, др Живко Топаловић и судија Бранислав Ивковић, као и три представника Равногорског покрета: др Стеван Мољевић, академик Драгиша Васић и др Ђура Ђуровић.

Конгресу су присуствовала 272 делагата. Њихова страначка припадност била је следећа: Демократска странка 80, Народна радикална странка 50, Српска земљорадничка странка 20, Југословенска радикална заједница 15, Југословенска национална странка 13, Социјалистичка странка 6, Независна радничка странка 6, Самостална демократска странка 4, Републиканска странка 3, Група Марка Даковића 1, ван партија 27, непозната страначка припадност 47.

Међу делегатима било је највише земљорадника - 127. Следе државни чиновници (41), трговци (18), адвокати (14), свештеници (9), лекари (6), економи и агрономи (6), инжењери (5), пензионери (5), приватни чиновници (4), студенти (3), новинари (3), индустријалци (2), фармацеути (2), правници (2), као и по један занатлија, фоторепортер, сенатор, бан и бановински посланик. Занимање 20 делегата остало је непознато.

Конгрес је почео у зору 27. јануара, на Светог Саву, због чега ће у историју ући под именом Светосавски конгрес.

Сутрадан, 28. јануара, развила се дискусија о предлогу резолуције, као и о општем стању у земљи. Јављали су се делегати из свих крајева, осуђујући поступке окупатора, усташа, комуниста и љотићеваца.

Око 13 часова резолуција је стављена на гласање. Сви су били за. Остало је још да се изабере организациони одбор, који ће имати задатак да прошири Централни национални комитет и његов Извршни одбор представницима из Заједнице демократских странака. Истовремено, Заједница демократских странака преименована је у Југословенску демократску народну заједницу.

Један делегат је предложио да у организациони одбор уђу др Живко Топаловић, др Стеван Мољевић и академик Драгиша Васић, што је једногласно прихваћено. Задатак проширеног Централног националног комитета и нарочито Извршног одбора био је да води ''политичке послове док се не уреди правилно функционисање владе''. Конгрес је имао моћ да смени владу у емиграцији, која је практично служила само ''спољној репрезентацији државе'', али то није учињено да се не би стварали инциденти ''ни са краљем, ни са Савезницима, ни са Југословенском владом''.

Заправо, краљ, а и избегличка влада, вероватно би признали нову владу, али зазирало се од одлуке Западних савезника. Фактичко стање у овом тренутку било је да су Западни савезници, а са њима и Совјетски Савез, признавали Југословенску владу у емиграцији, али су свим силама настојали да је униште. Ако би је сада конгрес сменио, Западни савезници би то једва дочекали. Нову владу вероватно не би признали, јер су већ радили на признавању илегалне комунистичке владе.

Према томе, на конгресу у селу Ба Извршни одбор Централног националног комитета проглашен је неком врстом резервне владе. Када су Британци срушили легалну Југословенску владу и за премијера поставили Ивана Шубашића, Извршни одбор ЦНК постао је права и једина легална југословенска влада. За председника Извршног одбора ЦНК, практично нове владе, изабран је др Стеван Мољевић, а за секретара др Ђура Ђуровић. Председник Централног националног комитета (нове скупштине) постао је др Михаило Кујунџић, који је из Скопља дошао на терен, у околину Равне Горе.

Званична историја и даље не објашњава зашто се Дража и после проглашења ''Шубашићеве владе'' потписивао као министар. Зато, дакле, што јесте био министар - у влади др Стевана Мољевића.

Званична историја такође пропушта да наведе пун назив ''Шубашићеве владе'': ''Привремена Југословенска влада''. Ова влада била је привремена - у правном смислу дакле никаква, тј. ништавна - јер је претходна влада, на челу са др Божидаром Пурићем, одбила да је подржи. Зато је она кренула у дуг процес стицања легитимности и легалности. Унутрашњу легитимност и легалност није стекла никада, јер су избори од 11. новембра 1945. године, једини за наредних 45 година, били незаконити (на њима је учествовала само Комунистичка партија, уз две опције: за или против; те опције нису заокруживане на изборним листићима, већ су неозначене гумене куглице убациване у једну од две кутије, а куглице су потом бројали сами комунисти). Спољашњу легалност и легитимност комунистичка влада почела је да стиче после заседања од 29. новембра 1945. године, када је добила признање од Велике Британије, а потом и од других држава.

''Српске новине'', Чикаго, септембар - октобар 2011.

komentari (93)
pošalji komentar

miki [neregistrovani] (03. 09. 2011, 14:11:06)

glupost

ajde decko malo oladi postoje dokumenti bolje ih pogledaj pa onda nesto napisi

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (03. 09. 2011, 14:12:24)

hm,hmm.. konacno, sedi 5 ! prosao si popravni,

*tocna je tvrdnja*, da nisu postojala *dva pokreta otpora*, postojao je *jedan ali vredan*, koji je oslobodio Jugoslaviju od okupatora i onog drugog *pokreta*..(bilo ih je ranih), sardnika okupatora. A, sto se tice kraljevine, ona i dan danas postoji u Londonu, bar prema romanu..*dnevnik jedne sobarice*, doduse iz Pariza, ali i to nesto govori. Priznat je od, hm,hmm..*mamice*, pokret otpora *jedan ali vredan*.

http://www.rnw.nl/data/files/images/lead/Tito.jpg

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (03. 09. 2011, 14:18:46)

hm,hmm.. Miki, sedi 5 !

Pregovori
su završeni 16. juna potpisivanjem sporazuma, koji se imao
objaviti posle obrazovanja Subašiæeve vlade.
Prema odredbama ovog sporazuma kraljevska vlada je
morala biti sastavljena od demokratskih elemenata koji se nisu
kompromitovali u borbi protiv narodnooslobodilaèkog pokreta.
Njena glavna dužnost je bila da organizuje pomoæ NOVJ, stara
se za prehranu stanovništva i dovede u sklad rad predstavništva
u inostranstvu s potrebama naroda i narodnooslobodilaèke
borbe. Šubašiæeva vlada je priznala tekovine trogodišnje borbe
naroda Jugoslavije, odajuæi priznanje Narodnooslobodilaèkoj
vojsci, a u isto vreme osudila sve kolaboracioniste u zemlji. Sa
svoje strane, Nacionalni komitet je dao saglasnost da o konaènom
državnom ureðenju odluèi narod posle osloboðenja cele
zemlje, da u vladu Šubašiæa uðu Sreten Vukosavljeviæ i Drago
Marušiæ (kao saradnici NOP-a, ali ne i kao njegovi predstavnici)
i da u London uputi svog predstavnika koji æe sa predstavnikom
kraljevske vlade koordinirati saradnju u borbi protiv
neprijatelja.
Sporazum Tito—Šubašiæ je predstavljao još jednu krupnu
politièku pobedu NOP-a. Borba naroda Jugoslavije i njena NOV
zvanièno su priznate a sve odredbe Drugog zasedanja AVNOJ-a
ostale su netaknute. »Ustupak je ustvari samo u tome da je
zasada praktièki skinuto sa dnevnog reda pitanje priznanja
NKOJ-a, a otvorena perspektiva za spajanje NKOJ-a i vlade
u inostranstvu ukoliko æe vlada iskreno primenjivati taj sporazum
«.406 Obostrane obaveze imale su da posluže jaèanju borbe
protiv okupatora i uèvršæenju meðunarodnog položaja nove Jugoslavije.
Nacionalni komitet osloboðenja Jugoslavije bio je za
ovakav sporazum iz politièkih razloga, uveren da on ni u kom
sluèaju ne može negativno uticati na dalji razvoj narodnooslobodilaèkog
rata i narodne revolucije, niti oslabiti rukovodeæu
ulogu radnièke klase i KPJ u postizanju ratno-revolucionarnog
cilja. Garancije su za to, pored ostalog, monolitno politièko jedinstvo
ogromne veæine naroda i jaka oružana sila — revolucionarna
NOV Jugoslavije. Sporazum je mogao samo uèvrstiti
meðunarodni položaj nove Jugoslavije i, u krajnjoj liniji, samu
narodnu vlast. Uspostavljanje neposrednih veza izmeðu Vrhovnog
štaba i saveznièkih komandi, koje je usledilo odmah iza
toga, znaèilo je definitivnu politièku i vojnu afirmaciju naradnooslobodilaèkog
pokreta u meðunarodnim razmerama i
osudu politike izbeglièke vlade i njenih pristalica u zemlji i
inostranstvu.
406 Istorijsko odeljenje Centralnog

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (03. 09. 2011, 14:53:47)

hm,hmm.. popravni se inace *poklapa*,

*Tokom tri dana Ramazanskog bajrama organizuju se javne svečanosti, a ljudi razmenjuju poklone i posete. Ramazanski bajram uvek pada 1. ševala (deseti mesec muslimanskog kalendara) i traje tri dana,
a vernici ga smatraju

"praznikom položenog ispita".

Svi muslimanski verski praznici računaju se po mesečevoj, a ne po sunčevoj godini.*

pošalji odgovor

Боба [neregistrovani] (03. 09. 2011, 15:34:20)

Брат Луне

Брате Луне читаш ли нешто друго сем хрватских чланака или не знаш друго писмо ни да читаш

pošalji odgovor

krstivoke [neregistrovani] (03. 09. 2011, 15:38:19)

miloslave osini po ledini

Nadje li sto jadjo,nesto zlatnika ili koju polugicu,sto izbaci Kralj na Kapinom polju da mu uzleti aero-plan.!?junacina bese taj Kralj,da mu nemade ravnog od Niksica,pa sve do ravnoga Srema!a kome ostavi narod?

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (03. 09. 2011, 16:25:01)

hm,hmm.. ali ovo nije *hrvatski tisak*objavio,

pa, zar kirilica, cirilica,latinica nisu *srBska pismena*, poklonjena *drugim*, Srbovima bez obzira na *veru pradjedovsku*, da se malo opismene...*zlu netrebalo*
.............................................................
VELIKO POMIRENJE I RAZGRANIČENJE

Ne računajući one srpsko-hrvatske koalicije i saveze iz vremena nastanka i stasavanja države Srba, Hrvata i Slovenaca, postoji jedan za to vreme vrlo krupan događaj. Odigrao se nakon Drugog svetskog rata, o kojem se u srpskoj i hrvatskoj javnosti malo zna a koji je išao upravo za tim da se Srbi i Hrvati pomire i naprave istorijski sporazum koji bi zauvek isključio njihove nove sukobe. Uprkos Jasenovcu i svemu što se događalo za četiri godine Drugog svetskog rata.
Rimski list „Il Tempo“ objavio je 11. avgusta 1954. godine senzacionalnu vest da su Ante Pavelić, poglavnik NDH i Milan Stojadinović, bivši predsednik jugoslovenske vlade uoči rata, u Buenos Ajresu (Argentina) postigli istorijski sporazum Srba i Hrvata, sporazum koji predviđa veliko pomirenje i razgraničenje dvaju naroda. Naravno, uz pretpostavku skorog rušenja Titove Jugoslavije i na toj ruševini stvaranja država Srbije i Hrvatske.
Vratićemo se tom događaju koji, iako vrlo interesantan, nije našao svoje mesto u novijoj srpskoj i hrvatskoj političkoj istoriji, čak niti na marginama te istorije ali da prethodno odgovorimo na pitanje otkuda spomenuta dvojica u Argentini.
To je, manje više, poznato za Pavelića; on je u danima potpunog sloma NDH preuzet od strane katoličke crkve i prebačen najpre u jedan samostan u Južnom Tirolu a kasnije dublje u prostor Italije gde je uživao potpunu zaštitu Vatikana. Kao i nekoliko hiljada okorelih ustaških zločinaca koje je katolička crkva uspela da spase i iz Evrope prebaci na prostore Južne Amerike. Ta operacija, nazvana „Pacovski kanali“ odavno je rasvetljena a u tome je značajnu ulogu odigrao jedan od ključnih ljudi Vatikana u tim prljavim poslovima, monsinjor Krunoslav Draganović, sveštenik, gorljivi poklonik ustaške ideologije, engleski obaveštajac, komunistički doušnik, saradnik UDBE i na kraju građanin Sarajeva gde je i umro 1983. godine. Pavelić, dakle, biva prebačen u Argentinu gde sa ostalim ustaškim emigrantima osniva Hrvatski oslobodilački pokret i kuje planove za povratak na Balkan i obnavljanje hrvatske države.

POLIGLOTA I FINANSIJSKI GENIJE
Drugi akter ove priče, Milan Stojadinović, rođen u Čačku 1888. godine, bio je značajna društvena i politička figura u Kraljevini Jugoslaviji. Školovan u Minhenu, Berlinu i Potsdamu, doktorirao je na tezi o nemačkom budžetu a 1912. godine odlazi u Pariz gde je radio u tamošnjem Ministarstvu finansija. Godinu dana kasnije boravi na specijalizaciji u Londonu. I sve to pre nego što je napunio trideset godina života. Stojadinović je bio izuzetno obrazovan čovek, govorio je nekoliko svetskih jezika a slovio je za finansijskog genija.
U okolnostima kojima ovoga puta, zbog skučenosti prostora ne možemo davati veći značaj, Stojadinović 1935. godine dolazi na čelo jugoslovenske vlade. Pokušava da stabilizuje prilike u državi, poziva se na amanet Aleksandra Prvog Ujedinitelja o potrebi očuvanja jugoslavenske države i u svoju vladu poziva Slovenca Korošeca i muslimana Spahu. Nudio je da taj savez ojačaju i Hrvati ali oni nisu pokazali interesovanje. Tražili su izmenu Ustava i potpunu samostalnost.
Sredinom 1938. Englezi u balkansku politiku unose nove elemente i traže da se reši tzv hrvatsko pitanje, vršeći na taj način pritisak na Stojadinovićevu vladu. Englezi u tom smislu imaju podršku i kneza Pavla što je dodatno otežalo Stojadinovićevu poziciju. Uprkos vezanosti za London Stojadinović iz pragmatičnih razloga odbija mogućnost davanja raznih ustupaka Hrvatima i nastaje kriza koja dovodi do izbora, Stojadinovićevog pada i dolaska Dragiše Cvetkovića na mesto predsednika Vlade.
Ovde je svakako značajno spomenuti da je Stojadinović pred kraj svoje vladavine imao jedan susret koji otkriva da je on već tada 1938. godine, razmišljao o razgraničenju Srba i Hrvata i stvaranju velike srpske države i sve to sa elementima koji će se kasnije pojaviti u sporazumu sa Pavelićem.
Naime, Stojadinović se, nakon što je Hitler pripojio Austriju Nemačkoj a Musolini planirao slične akcije, u Belju (Baranja) susreo sa italijanskim ministrom inostranih poslova, grofom Ćanom i razgovarao o italijansko-srpskim zajedničkim interesima. Načelno je dogovoreno da u pretpostavljenom razvoju događaja, Srbi napuste zapadne krajeve tadašnje Jugoslavije, stacioniraju se iza linije koja bi išla centralnim rekama Bosne a da Italija, uz saglasnost za stvaranje male i skučene Hrvatske, pomogne uspostavu velike Srbije.
Italija bi, po tom planu, dobila Gorski kotar i jadransku obalu od Rijeke do ispod Splita a sve ostalo ušlo bi u sastav srpske države. Knez Pavle saznaje za taj sastanak, obaveštava Britanci a ovi mu izdaju naređenje da smeni Stojadinovića. Vladu preuzima Cvetković, pravi sporazum sa Mačekom i tako smo 26. avgusta 1939. godine dobili Banovinu Hrvatsku.
U februaru 1940. godine Stojadinović osniva Srpsku radikalnu stranku i sporazum Cvetković-Maček kvalifikuje kao državni udar, optužujući Cvetkovića da je napravio hrvatsku državu ne samo od hrvatskih već i od čisto srpskih teritorija. Nema sumnje da je pet decenija kasnije Vojislav Šešelj plagirao i ime i neke programske postavke stranke Milana Stojadinovića.

„NA ČUVANJU“ KOD ENGLEZA
Krunski savet, na sednici održanoj 6. marta 1941. godine, u strahu da tadašnje okolnosti ne dovedu Stojadinovića ponovo na čelo Vlade – donosi odluku da se Milan Stojadinović protera iz države, što je i učinjeno 18. marta, njegovom deportacijom u Grčku. Tamo je predat „na čuvanje“ Englezima.
Milan Stojadinović stiže u Argentinu 1948. godine. U tu državu je doneo veliki kapital i veliki ugled finansijskog i bankarskog stručnjaka a koliko se prilagodio novoj sredini uz ostalo govori podatak da je u Buenos Ajresu imao čak i svoj dnevni list. Živeo je u sopstvenoj, vrlo luksuznoj vili, u elitnom delu grada.
U svedočenjima ljudi iz hrvatske emigracije Južne Amerike, posebno Argentine, pronađeno je dovoljno elemenata da se zaključi kako je presudnu ulogu u zbližavanju Pavelića i Stojadinovića odigrao izvesni Josip Subašić, Hrvat, publicista i izdavač koji je 1953. godine u Buenos Ajresu pokrenuo časopis „Izbor“. Bilo kako bilo dva nekada ljuta protivnika, u političkom i svakom drugom smislu, postali su, po sopstvenom priznanju, veliki prijatelji. Nedavno su u Zagrebu svetlost dana ugledale fotografije na kojima se vide Pavelić i Stojadinović, u opuštenoj atmosferi u bašti pored bazena u Stojadinovićevoj vili. Takvi susreti bili su vrlo česti.
Iz tog druženja rođena je ideja o „velikom pomirenju i sporazumu Srba i Hrvata“. Svesni da jedan takav čin sigurno neće naići na opšte odobravanje kod srpske i hrvatske emigracije, Pavelić i Stojadinović su nekoliko meseci svojim najbližim prijateljima i saradnicima samo nagoveštavali mogućnost „Velikog sporazuma“ a onda je Stojadinović, na sedeljci kod neke gospođe Maštović (pretpostavlja se da mu je ona bila ljubavnica) okupljenim Srbima i Hrvatima saopštio „veliku novost“.
Zapis sa te sedeljke, kojoj nije manjkalo pića svake vrste a to je izgleda „potaklo“ Stojadinovića da bude otvoreniji nego inače, ostavio je hrvatski sveštenik i publicista Đuro Baloković i to je u stvari najpreciznija interpretacija onoga što su Pavelić i Stojadinović dogovorili.
Dakle, prema Balokoviću, Stojadinović je ispričao da su dogovoreni gotovo svi elementi istorijskog sporazuma Srba i Hrvata a taj dogovor dvojice vrlo poznatih nekada moćnih ali tih argentinskih godina malo značajnih ljudi, sadržavao je sledeće: Titova Jugoslavija se deli na veliku Hrvatsku i veliku Srbiju. Slovencima se priznaje država na prostoru koji je u to vreme Slovenija i pokrivala. Bosna je podeljena na pola, tokovima reke Bosne i reke Neretve. Sarajevo je, u toj podeli, pripalo Srbiji a Banja Luka Hrvatskoj. Stojadinović je objasnio da je zapadna Bosna, istina, uglavnom naseljena Srbima, da je Banja Luka veliki srpski grad ali da se zarad opštih interesa nešto mora žrtvovati. Kao protivuslugu Pavelić je pristao da Dubrovnik uđe u sastav srpske države kao, uostalom, i značajan deo jadranske obale, pošto je Stojadinović insistirao da takva Srbija obavezno bude pomorska zemlja.

„PRAVOSLAVNI HRVATI“
Za Srbe koji bi ostali u Hrvatskoj Stojadinović je upotrebio pojam „pravoslavni Hrvati“ a kazao je da su dogovoreni modaliteti preseljenja sa jedne na drugu stranu onih Hrvata i Srba kojima se nova situacija ne bi dopala.
A kako su Srbi i Hrvati izvan Jugoslavije dočekali sporazum Pavelić-Stojadinović? Ustaška emigracija se digla na noge i optužila Pavelića da „staru hrvatsku zemlju-Bosnu“ prodaje Srbima kao što je Dalmaciju prodao Musoliniju. Vođene su žestoke rasprave u hrvatskim emigrantskim klubovima i listovima i na kraju se sve smirilo, pošto su vesti iz Jugoslavije bile krajnje obeshrabrujuće. Titova država je bivala sve čvršća i snažnija i ništa nije nagoveštavalo razvoj događaja o kojem su sanjali i govorili Stojadinović i Pavelić.
Srpska četnička i ekonomska emigracija nije se ni obazirala na Stojadinovićeve planove, uz komentar da dokon pop i koze krsti.
Da li je famozni sporazum ikada potpisan? Nije. Sve je bilo dogovoreno, pripremljeno i stavljeno na papir ali nije potpisano. Stojadinović je tražio da tom činu prisustvuju preživeli članovi poslednje vlade NDH, ali je Pavelić to odbio. Dva dana uoči potpisivanja Stojadinović obaveštava Antu da se sve odlaže.
A kako je na sve to gledao Tito? Naredio je da u jugoslovenskim medijima o dogovoru Pavelić-Stojadinović ne bude objavljeno nijedno jedino slovo tako da Jugosloveni u prostoru od Vardara do Triglava o tome ništa nisu znali. Kada je došlo vreme da sve može da se objavi ova argentinska epizoda više nikoga nije interesovala.

pošalji odgovor

Милослав Самарџић [neregistrovani] (03. 09. 2011, 16:29:54)

ЈОЗО ТОМАШЕВИЋ

Зар је толико тешко прихватити чињенице?
Чак и ваш омиљени историчар Јозо Томашевић пише да није било капитулације.

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (03. 09. 2011, 16:31:04)

hm,hmm citam brat Bobo,

Slobodu Cikago,Srpske Novine Cikago, Press Beograd, Pecat Peograd, i jos po nesto...hm,hm
............................................................
Piše Dragomir Antonić,
U selu nema mladih ljudi zato što odlaze u grad, a oni koji bi ostali odlaze jer u selu nema njihovih vršnjaka. Reč po reč i dođe se do ključne reči koja glasi: generacijska usamljenost

Starija generacija se seća vestern filmova – snimali su ih Amerikanci – ili kako smo ih zvali, kaubojski filmovi, kaubojci. U prvim scenama tih filmova loši momci ili momci koji ne služe ničemu – (ne rade, ne obrađuju zemlju, ne čuvaju stada stoke, već služe za mali novac nekog pokvarenog čoveka za čiji račun ruše ograde od imanja, razbijaju nameštaj, pale kuće, maltretiraju čeljad. Ništa ne stvaraju. Sve kvare) – pobeđuju. U nastavku filma dobri momci ili ljudi koji služe nečemu – (koji rade, oru njive, napasaju krave, krote konje, imaju porodicu, idu u crkvu. Ljudi koji stvaraju) – organizuju se, isprebijaju momke koji ne služe ničemu, obese pokvarenjaka i vrate normalan život u sopstveni gradić i rančeve oko njega. Kraj filma je obavezno pratio aplauz publike. Navijalo se za poštene i čestite ljude koji su, bar na filmskom platnu, uvek pobeđivali. Tako je bilo nekad u Čačku u bioskopskim salama „Sutjeske“ i „Praga“.

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (03. 09. 2011, 17:28:13)

hm,hmm.. mali je *korak* ili *pomak*

izmedju *kapitulacije* i *kolboracije*,u smislu SrBskog..*duhovnog stanja*
.............................................................
*Kulminacija neprijateljskog stava crkve prema novoj državi

Da svi sveštenici koji su “napustili crkvenu službu” u roku od 6 mjeseci regulišu svoj kanonski odnos, inače će biti izopšteni, raščinjeni. (Ovo se odnosilo na one sveštenike koji su aktivno učestvovali u NOB-i i koji su aktivni u saradnji sa narodnim vlastima, a sada su obično na nekim dužnostima u Udruženju ili sl. - nemaju parohija. Naravno, ova odluka se nije odnosila na sveštenike ratne zločince i emigrante koji već po desetak godina nisu “regulisali svoj kanonski odnos” u SPC.) Kulminaciju, pak, neprijateljskog stava reakcionarnog dijela episkopata, izraženog preko ovog Sabora, predstavljala je odluka Sabora o nepriznavanju pravila svešteničkog Udruženja (usvojena sa 11 : 6 - uz jedan uzdržani glas) koji glasi: “Sv. Arh. Sabor odobriće pravila Saveza svešteničkih udruženja. Odluke zasjedanja Arh. Sabora od 1953. godine, a posebno odluka o pravilima svešteničkih Udruženja, koja su, uzgred, bila u najosnovnijem prilagođena primjedbama Sabora iz 1946. i 1952. godine, jasno pokazuju: a) da se uopšte nije radilo o pravilima Udruženja kao takvim i njihovom nepotvrđivanju zbog eventualnih manjkavosti i tome slično - jer bi onda ovako sastavljena odluka bila potpuno izlišna (jednostavno bi pitanje ostalo otvoreno dok se pravila ne korigiraju), nego da se tu radi o manifestovanju političkog raspoloženja i stava većeg dijela episkopata SPC; b) da takvi stavovi i odluke predstavljaju političku demonstraciju i zauzimanje otvorenog negativnog, opozicionog stava prema državnom i društvenom uređenju i pokušaj onemogućavanja normalizovanja i sređivanja odnosa države sa SPC, kako bi se od toga pravio politički kapital za upotrebu antijugoslovenskim reakcionarnim krugovima u inostranstvu, kao i ostacima reakcije u zemlji. Ima više faktora koji su učinili da se episkopat u 1953. godini odluči na ovakav korak, koji su, zapravo, uslovili ovakve odluke Sabora. Uoči Sabora 1953. godine (u maju mjesecu) došao je u našu zemlju u posjetu Pravoslavnoj crkvi Vodams, opunomoćnik Kenterberijskog arhiepiskopa anglikanske crkve Fišera (čiji je Vodams sekretar). Tom prilikom, osim razgovora koje je vodio sa pojedinim episkopima u toku sedmodnevnog boravka u gostima kod SPC, on je donio i predao Patrijarhu, odnosno Sinodu, pismo koje je preko pravoslavnog sveštenika u Londonu Miloja Nikolića uputio Slobodan Jovanović, ratni zločinac i bivši predsjednik jugoslovenske emigrantske vlade. U tom pismu Jovanović traži od Sinoda, odnosno episkopata SPC da se na djelu suzbije i razbije uvjerenje koje je u svijetu počelo da se širi kako SPC, za razliku od katoličke, pravi kompromis sa režimom. On dalje, između ostalog, kaže: “Titova posjeta Vel. Britaniji poljuljala je komunistički režim u Jugoslaviji. Tito za ovaj mah ne bi smio da javno proganja crkvu. Sada je prilika da naša crkva učvrsti svoj položaj i dade narodu nove moralne snage u njegovoj borbi za pravoslavlje. Svešteničko Udruženje crkva ne bi trebalo nikako da prizna...” itd. Episkop Nikolaj Velimirović, koji se kao politički emigrant nalazi u SAD, već od ranije je razvio živu aktivnost među episkopatom SPC pored ostalog i protiv priznanja pravila svešteničkog Udruženja. U jednom veoma opširnom pismu koga je poslao Patrijarhu, odnosno Sinodu 1952. godine, u kome se na svešteničko Udruženje baca drvljem i kamenjem, on kaže na kraju: “Na završetku ovoga predloga o nepriznavanju ove nekanonske, nenacionalne i nesvetosavske crkvene organizacije izjavljujem da ću se boriti protiv njezine destruktivnosti u SPC, i ako, ne daj Bože, Sv. Arh. Sabor prizna to svešteničko Udruženje, produžiću borbu, odvajam svoj glas i za sebe izjavljujem, ne slažem se s takvom odlukom i odvajam svoje mišljenje, zadržavajući sebi pravo da nastavim borbu protiv istoga putem usmene i pismene riječi sve dok ta organizacija ne svede svoju aktivnost i pravila pod rukovodstvo i nadzor Sv. Arh. Sinoda i Sabora”. I neposredno pred Sabor 1953. godine i Nikolaj i Dionisije razvili su akciju u istom smislu, stupajući u pismeni kontakt sa pojedinim episkopima *

pošalji odgovor

Prolaznik [neregistrovani] (03. 09. 2011, 18:18:14)

Nego sta je onda bilo???

Pitam se sta je onda bilo, ako nije bilo kapitulacije 1941. Kralj zbrisao na sigurno, a ostala vlada da sluzi okupatoru, naravno kvislinska vlada tzv. generala Nedica, uz pomoc Ljoticevaca i ostalih izdajnika i saradnika okupatora, naravno mislim na cetnike. Neki ovde uporno pokusavaju da prekroje istorijske cinjenice, cak idu do te mere da pricaju o navodnoj saradnji partizana sa ustasama. Ako neko zna zataj podatak, nek mi kaze gde mogu da ga pronadjem, jer deluje kao naucna fantastika, mada iskreno nista me vise ne moze iznenaditi.

pošalji odgovor

Prolaznik [neregistrovani] (03. 09. 2011, 18:34:20)

Nego sta je onda bilo???

Pitam se sta je onda bilo, ako nije bilo kapitulacije 1941. Kralj zbrisao na sigurno, a ostala vlada da sluzi okupatoru, naravno kvislinska vlada tzv. generala Nedica, uz pomoc Ljoticevaca i ostalih izdajnika i saradnika okupatora, naravno mislim na cetnike. Neki ovde uporno pokusavaju da prekroje istorijske cinjenice, cak idu do te mere da pricaju o navodnoj saradnji partizana sa ustasama. Ako neko zna zataj podatak, nek mi kaze gde mogu da ga pronadjem, jer deluje kao naucna fantastika, mada iskreno nista me vise ne moze iznenaditi.

pošalji odgovor

ercov dragacevski [neregistrovani] (03. 09. 2011, 19:31:06)

Ne kloni

Znam da je tvoja borba za istinu
ne salomiva i pored komunisticke klice koja se tesko odstranjuje
u nasem narodu.Jugoslovenstvo u
srpskom narodu,ta kuga koja se uvukla u krv nasih ljudi vremeno ce se izolovati i nestati a ti Miloslave Samardzicu ne kloni duhom jer se prava istorija mora isterati na videlo.
Vuk Brankovic je dugo vekova bio satanizovan u nasoj istoriji kao izdaica srpskog roda ali istina uvek pobedi laz
pa tako ce i Draza pobediti
svoje krvnike.

pošalji odgovor

Александар Динчић [neregistrovani] (03. 09. 2011, 19:39:48)

Шта каже историчар Ј.Томашевић

Dva dana nakon što su Nijemci zarobili u Sarajevu generala Kalafatovića i štab Vrhovne komande, Jugoslaveni i Osovina potpisali su 17. aprila »Odredbe o izvršenju primirja od 17. aprila 1941.« Sa strogo pravne točke gledišta to nije bio dokument koji obavezuje. Kao što se u članu 1. izričito kaže, to nije bio prekid neprijateljstava već bezuvjetna kapitulacija - a Kalafatovića je predsjednik vlade Simović opunomoćio samo da traži i potpiše primirje. Već taj nedostatak punomoćja čini dokument nezakonitim, bar što se Jugoslavije tiče. Nadalje, jugoslavenski potpisnici, general Radivoje Janković i Aleksandar Cincar-Marković predstavljali su generala Kalafatovića, ali Kalafatović je bio ratni zarobljenik i u stvari nije imao zakonsko pravo da djeluje u ime Jugoslavije ili njenih oružanih snaga, niti da ovlasti predstavnike da to učine (Janković je također bio ratni zarobljenik).64
64 Za detalje pregovora vidi članak jednog sudionika, potpukovnika Radmila Trojanovića, »Pregovori o primirju s Njemačkom, 16. i 17. aprila 1941« str. 9-17. Za tekst direktive vidi Zbornik DNOR, tom II, sv. 2, str. 559-562, ili Čulinović, Slom stare Jugoslavije, str. 303-305. General Janković bio je pomoćnik načelnika štaba Vrhovne komande, ali Cincar-Marković, bivši ministar vanjskih poslova u vladi Cvetković-Maček, nije uopće imao službeni položaj. General Maximilian von Weichs, zapovjednik njemačke Druge armije, i pukovnik Luigi Bonfatti, talijanski vojni ataše u Beogradu, potpisali su za Osovinu. Za daljnje detalje o zaključenju primirja i o njegovom nezakonitom karakteru, vidi Dedijer »Sur Parmistice 'germano-yougoslave'«.

Јозо Томашевић „Четници у Другом свјетском рату 1941-1945“

pošalji odgovor

Lune, [neregistrovani] (03. 09. 2011, 20:47:49)

hm,hmm.. Jozovanje, zozovanje,

Kao što je poznato, posle oštrih borbi u istoènoj Bosni, Crnoj Gori i
južnoj Srbiji, jedinice Narodnooslobodilaèke vojske ovladale su poèetkom
septembra 1944. južnom i zapadnom Srbijom i razbile èetnièko-nediæevske
snage. Prodor Operativne grupe divizija NOVJ u Srbiju i približavanje
Crvene armije granicama Srbije ozbiljno je ugrozilo dalji opstanak
okupatora i njegovih saradnika i izazvalo proces masovnog opredeljenja
srpskog naroda za NOP.
Posle istupanja Rumunije (24. avgusta) i Bugarske (9. septembra) iz
Trojnog pakta, jedinice Crvene armije 14. septembra su izbile na granice
Jugoslavije. Novonastala vojno-politièka situacija zahtevala je da se sastanu
predstavnici Nacionalnog komiteta osloboðenja Jugoslavije i predstavnici
Sovjetske vlade da bi se dogovorili o koordiniranju ovih dveju
armija. Zbog toga je Josip Broz Tito, na poziv Sovjetske vlade, 21. septembra
1944. otputovao u Moskvu, gde je postignut sporazum o zajednièkim
dejstvima, s tim da se sovjetske trupe po završetku borbenih zadataka
povuku iz Jugoslavije.
Sporazum izmeðu Nacionalnog komiteta osloboðenja Jugoslavije i
Sovjetske vlade o uslovima pod kojima je Crvena armija mogla preæi
granice Jugoslavije, odnosno uèestvovati u njenom osloboðenju, imao je
ogroman znaèaj. Pre svega, nemaèki okupator je bio tuèen jakim snagama
NOVJ i Crvene armije, što je bila garancija da æe uskoro biti osloboðena
cela jugoslovenska teritorija. Osim toga, na taj naèin je vlada SSSR i
de facto priznala Nacionalni komitet kao vladu, što je bilo od posebnog
znaèaja za meðunarodnu afirmaciju i priznanje NOP-a.
Na osnovu postignutih sporazuma, poèetkom oktobra poèele su borbe
za konaèno osloboðenje Srbije i Makedonije. Posle razbijanja nemaèke
odbrane u Vojvodini i u dolini Timoka i osloboðenja istoène i južne Srbije
sa Nišom, u borbama od 14. do 20. oktobra jedinice NOVJ i Crvene armije
oslobodile su Beograd, u koji su odmah posle toga prešli Centralni komitet
KPJ, Vrhovni štab i Nacionalni komitet. Osloboðenje Beograda imalo
je ne samo vojnostrategijski veæ i moralno-politièki znaèaj za narode
Jugoslavije. Osloboðenje glavnog grada Jugoslavije izazvalo je oduševljenje
u celoj zemlji. U svim osloboðenim gradovima i selima Srbije održavani
su zborovi, konferencije, mitinzi. Oduševljenju nije bilo kraja. Posle
èetverogodišnje borbe postalo je sasvim izvesno da se približava konaèan
341
poraz okupatora. Bio je osloboðen ne samo Beograd veæ gotovo cela Srbija
snagama jedinica Narodnooslobodilaèke vojske, koje su zajedno sa
Crvenom armijom nanele okupatoru strahovite gubitke. Bili su poraženi
i proterani iz Srbije ne samo Nemci, veæ i njihovi saradnici — nediæevci,
ljotiæevci i èetnici Draže Mihailoviæa.1
Dok su jul i avgust 1944. godine bili u znaku napora nemaèkih okupacionih
vlasti u Srbiji, u prvom redu Nojbahera, da objedini sve kvislinške
i èetnièke snage radi što snažnijeg pružanja otpora jedinicama
NOVJ, dotle je ceo septembar bio posveæen pripremama kontrarevolucionarnih
snaga za povlaèenje iz Srbije kako ne bi pali u ruke snagama
NOP-a. Razume se ceo plan bekstva planiran je u saradnji sa okupatorom,
koji je, u stvari, i davao ton celoj ovoj akciji.
Nemci su znatno ranije bili naèisto s tim da nije daleko trenutak
kada æe i sami morati da se povuku iz Srbije. Razume se, brinuli su se
ne samo za svoje trupe veæ i za svoje saradnike koji su im verno služili
gotovo èetiri godine. Zbog toga su se trudili da ih prebace na „bezbednije"
mesto pre nego što se i sami budu povukli sa Balkana. Kada je reè
o planiranju bekstva, treba napomenuti da je Komanda Jugoistoka još
17. aprila 1944. razmatrala moguænost da se žene i deca nemaèkih funkcionera
koji su stanovali u Beogradu, što pre prebace u Beè.2 Isto tako,
kada je Nediæeva vlada bila primljena kod komandanta Jugoistoka 17.
avgusta, pored toga što se razmatrao plan akcije za odbranu Srbije od
napada oslobodilaèkih snaga, bilo je reèi i o tome da bi se moglo desiti
da okupatori, nediæevci i èetnici budu primorani da napuste Srbiju i da
se i za eventualno bekstvo treba pripremiti.3 O otakvoj moguænosti pisao
je i Nojbaher u izveštaju za Ribentropa, 29. avgusta 1944, u kome je
reèeno pored ostalog: „Dalji razgovori s vodeæim liènostima Nediæeve vlade,
èiji je pozitivan stav prema Nemaèkoj dokazan veæ godinama, meðu
kojima su i takve koje zbog svog dosadašnjeg stanja u sluèaju da Srbija
bude evakuisana moraju napustiti zemlju da ne bi izgubile život, pokazuju
potpunu jedinstvenost u pitanju zahteva za naoružanje nacionalnih
snaga. Tako proizilazi iz narodnog raspoloženja i iz držanja vodeæih ljudi.
Za svakog posmatraèa na èitavoj liniji ista slika. Srpski nacionalizam
obraæa se èitavom snagom svoga zdravog nagona za samoodržanjem protiv
komunistièke opasnosti."4
1 Opširnije o ovom problemu vidi: Petar Višnjiæ, Operacije za osloboðenje
Srbije 1944. godine, Beograd, 1972, str. 1—360.
2 AVII, NAV, N-T-501, 256/498, Nareðenje Komande Jugoistoka Transportnoj
komandi Beograda.
s AVII, Mikroteka, N-T-312, r. 780, f. 371746. — Nojbaher je samo dan
ranije pisao Ribentropu iz Atine (gde je bio na službenom putu) pored ostalog:
„Mene su poslednjih dana u više mahova uporno molili iz Vrhovne komande
Jugoistoka da se vratim u Beograd i ja sam obeæao da æu se što hitnije
vratiti. Još ove nedelje æe biti održan prijem za Nediæa i èitavu vladu
kod vojnog zapovednika Jugoistoka u mom prisustvu" (AVII, Mikroteka, NAV,
N-T-312, rol. 780, f. 371754).
4 AVII, NAV, N-T-77-F-883/8561200-8631202.
342
U kvislinškim i èetnièkim redovima tokom celog septembra, vladala
je prava panika. Nisu više razmišljali o tome kako se suprotstaviti komunistima,
veæ u kom pravcu i na koji naèin bežati. Meðutim, izjave protiv
Josipa Broza Tita, jedinica NOVJ, protiv komunizma uopšte i saveznika
antihitlerovske koalicije, svakodnevno su davali Nediæ, njegovi ministri i
ostali kvislinški funkcioneri. Nediæ je našao za shodno èak da 29. avgusta
obeleži trogodišnjicu postojanja njegove „vlade narodnog spasa", pa je u
vezi s tim održao govor pred „predstavnicima svih slojeva stanovništva",
koji je prenosio i Radio-Beograd.5 Samo dan ranije, Nediæ je ovlastio
Velibor a Joniæa, ministra prosvete i vera u njegovoj vladi, da pored svog
resora, obavlja i poslove državnog sekretara pri Predsedništvu vlade (umesto
poginulog Cvetana Ceke Ðorðeviæa). Glavni zadatak bio mu je —
pripreme za evakuaciju, koja je veæ bila na pragu: „U tu svrhu ovlašæujem
ga da po mojim direktivama vrši koordinaciju, naroèito po pitanjima
koja su na dnevnom redu zbog izuzetne situacije u zemlji i oko
nas."9
U jednom kvislinškom dokumentu od 11. septembra vidi se da je
Velibor Joniæ preduzeo niz mera ne samo radi bekstva, veæ i radi svenarodne
odbrane od napada pripadnika NOP-a kojih je bilo i u samom
Beogradu. Veæ 2. septembra održao je u vezi s tim sastanak u Predsedništvu
Nediæeve vlade, na kome su bili prisutni: Borivoje Joniæ, komandant
SDS, general Mušicki, komandant SDK, Dragi Jovanoviæ, upravnik
grada Beograda i komandant organizacije DM u Beogradu: „Cilj ove konferencije",
pisao je Joniæ, „bio je da se koordinira rad svih nacionalnih
oružanih snaga i da se borba protiv komunizma nastavi pod svakim okolnostima.
Prva stvar, koja je bila izgraðena, bio je zajednièki plan odbrane
Beograda u sluèaju komunistièke pobune u njemu. Ovaj plan sa vojnièke
taèke gledišta razradio je general Stevan Radovanoviæ, uz saradnju majora
Mikiæa, D.M. organizacije, kao i neposrednog predstavnika komande
Beograda."7 U daljem tekstu ovog dokumenta navodi se da je Joniæ radio
na tome kako da „spase" oko 5.000 intelektualaca, koji su se bili naroèito
eksponirali kao saradnici okupatora, a bili su, navodno, na spisku rukovodstva
NOP-a Srbije da ih treba uništiti. Postojao je plan u taboru kvislinga
da se jedan broj starijih osoba skloni privremeno u manastire na
teritoriji Srbije, a drugi da se odmah prebacuju u Nemaèku.
Nešto kasnije, 26. septembra, Velibor Joniæ je održao govor preko
Radio-Beograda, u kome se obratio kralju Petru II s molbom da zaštiti
one srpske politièare koji su saraðivali sa okupatorom: „Ne èasite ni èasa,
Velièanstvo. Vi, Velièanstvo, ne smete ostati ravnodušni prema tragiènoj
sudbini Vašeg ojaðenog naroda srpskog."8 U sliènom tonu, samo dan kasnije
i Dimitrije Ljotiæ poziva u pomoæ kralja i istièe da nije moguæe da
je kralj razrešio Dražu Mihailoviæa dužnosti ministra „vojske u otadžbini.
.............................................................
A, to znaci,pojela maca, ne postoji, trla baba lan, da joj prodje dan, a muti vodu po Srbiji,pravi uslove za okupaciju NATO,

jednom izdajnik uvek izdajnik !!

pošalji odgovor

antifasista [neregistrovani] (03. 09. 2011, 20:53:53)

istina o hitlerovom padu

Adolf Hitler opokoljen letecim brigadama i crnim trojkama nadomak svog bunkera u Berlinu nije imao drugopg izbora nego da se ubije i izbegne zarobljavanje od strane jedinog pokreta otpora u Evropi hrabrih i neustrasivih cetnika Draze Mihajlovica.

pošalji odgovor

Боба [neregistrovani] (03. 09. 2011, 21:46:29)

Брат Луне неписмени

Брате Луне научи прво правопис,Српски или хрватски, свеједно, па онда лупај као Максим, брате Србине

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (03. 09. 2011, 21:47:09)

hm,hmm... ne kloni i prioni,

a, usput pevaj..*mi gradimo prugu, pruga gradi nas*..hm,hmm kazu da je delotvorno...!

pošalji odgovor

Monarhista [neregistrovani] (03. 09. 2011, 21:58:32)

Komunisti, fašisti...

...isti, isti...

pošalji odgovor

Александар Динчић [neregistrovani] (03. 09. 2011, 22:04:35)

Да ли је Краљ или Мољевић?

Краљ није могао да разреши министра војног генерала Дражу Михаиловића зато што је још раније влада из Лондона са председником Божидаром Пурићем знала да Енглези спремају пуч, па је своје ингиренције на време пребацила на шумску владу, тј. Извршни одбор ЦНК Краљевине Југославије, тј. на Равногорски покрет. Извршни одбор му дође као законодавно тело, а ЦНК као скупштина (парламент). Значи, Дражу је могао да разреши само др Стеван Мољевић.Прецизније, прво Михајло Кујунџић, али пошто је умро, онда др Стеван Мољевић.

pošalji odgovor

Republikanac [neregistrovani] (03. 09. 2011, 22:16:24)

Cetnici fasisti...

Pre ce biti da su oni isti gospodine monahirsto. Sanjaj ti monarhiju, ali nikad vise, na vasu zalost Srbija ostaje republika.

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (03. 09. 2011, 23:16:23)

hm,hmm.. brat Bobo,

koliko vidim, svi razumeju i chitaju, ukljucujuci i tebya,a, i monarhije su nam bile *ober seljacke*, pa sta fali i meni...hm,hmm..

pošalji odgovor

Боба [neregistrovani] (04. 09. 2011, 00:13:35)

Брат Лухе

Много ти фали брате Луне, много, за почетак основно кућно васпитање

pošalji odgovor

Ликота [neregistrovani] (04. 09. 2011, 06:19:34)

Смир'те се другови...

Немој те нагло бјеснити да се истрошите... Долази још истине па се сакупите... Тако да морете и даље режати и лајати на истину! Интересантни сте, толико кол'ко и чланци!

Само напред, господ'не Самарџићу!

pošalji odgovor

Vasa Cubrilovic [neregistrovani] (04. 09. 2011, 06:19:48)

Mit

Auuu samardzicu koji si ti mitoman.Kuku lele!

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (04. 09. 2011, 10:21:48)

hm,hmm.. samo napred, u zlo,

gubitke i bezaniju,za gubitke dobijate *titule*, podrska propasti.Pravite sprdnju pre svega od sebe, i naroda
............................................................
Čubrilo: Proglašenje novih vojvoda bez osnova

Predsednik Udruženja ratnih vojnih invalida Republike Srpske Krajine Rade Čubrilo ocenio je danas da je nedavno proglašenje 15 četničkih vojvoda bez osnova i "devalvacija tog zvanja"

Čubrilo, koga je za vojvodu dekretom 1993. proglasio pokojni četnički vojvoda iz Drugog svetskog rata Momčilo Đujić, izjavio je da je to vojnička titula, i da se može isključivo dodeljivati za ratne zasluge, a nikako kao počasno mirnodopsko zvanje.

Sredinom marta je, 40 dana posle smrti Mila Rakočevića, poslednjeg vojvode četnickog ravnogorskog pokreta Draže Mihailovića, proglašeno 15 četnickih vojvoda, a među njima je i pomoćnik ministra za dijasporu Srbije Miodrag Božović i lider Srpske narodne stranke i Srpske liste iz Crne Gore Andrija Mandić.

"Zvanje vojvode se dobija za organizovanje, hrabrost i umeće u komandovanju jedinicama, i ni za šta drugo. Ovi ljudi ne mogu biti vojvode jer nisu bili u ratu", naveo je Čubrilo u saopštenju dostavljenom agenciji Beta.

On ističe da tradicijom utemeljena ceremonija proglašenja novog četničkog vojvode mora podrazumevati i prisustvo vojvode koji dodeljuje titulu, što je u slučaju novoproglašenih vojvoda nemoguće s obzirom da je Milo Rakočević mrtav.

"U poslednjim ratovima samo nas petoro je titule vojvode dobilo u skladu sa četničkom tradicijom: Slavko Aleksić, Branislav Gavrilović, Rade Radović, Mitar Mandić i ja", kazao je Čubrilo, inače i čuvar ratne zastave Dinarske četničke divizije kojom je u Drugom svetskom ratu komandovao vojvoda Đujić.
"Могу се сви људи лагати неко време
и неки људи све време
али се не могу сви људи залуђивати све време"

Абрахам Линколн

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (04. 09. 2011, 10:49:02)

hm,hmm.. sta bi bilo da je bilo...?

Pa, zna se ko ih je *smenio sa polozaja*,i ko se vratio *na polozaj*, pa opet dezertirao sa polozaja...1995.godine, ovoga puta nekaznjeno !
.................................................................
*http://www.camo.ch/memorandum_sanu.htm*

pošalji odgovor

Милослав Самарџић [neregistrovani] (04. 09. 2011, 13:30:17)

СМИЉА АВРАМОВ О КАПИТУЛАЦИЈИ

''Акт о капитулацији бивше Југославије потписан је у Београду 17.априла 1941. године...Међутим,тај акт,са становишта међународног права,сматра се ништавим,будући да га је потписао командант који је у то време већ пао у заробљеништво..."С.Аврамов,М.Крећа,Међ.јавно право,Јавно предузеће "Службени Гласник",Београд 2007. стр 658.

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (04. 09. 2011, 13:37:57)

hm,hmm.. to su decki, alarmantne glasine,

ta druagica Savka Kucar, treba da zna, da ja tada ni poslije toga nikada nisam bil u zarobljenistvu,..bio sam komandant do svoje *bioloske, zasluzene penzije*,

http://i47.tinypic.com/2ikcffq.jpg


pošalji odgovor

felixus [neregistrovani] (04. 09. 2011, 14:11:17)

nepotrebno

Ne vidim uopšte potrebu da se legitimitet Dražinog ministrovanja traži na tankim osnovama legalnosti CNK-a (na šta upućuje i Dinčić), jer je više nego jasno da je poslednja legitimna i legalna vlada bila ona ministra Purića. Njenim rušenjem stavljena je tačka na predratni demokratski poredak i napravljena osnova komunističke diktature. General Mihailović i njegove snage ostale su poslednji bedem odbrane demokratksog poretka, pa je stoga potpuno jasno da čak i u slučaju da nije postojao prenos legalnosti sa Purića na Dražu, legitimitet Dražinog ministrovanja se ne može dovoditi u pitanje i ostaje apsolutno neupitan - sve do 17. jula 1946.

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (04. 09. 2011, 14:44:05)

hm,hmm.. ni ja nevidim potrebe,

da mlatimo praznu slamu,oko kojekakvih dezertera i protuva,od pre pola veka, ako znamo da je danasnja vlada, demokratski izabrana i *greska* je ispravljena.Ovoga casa, u Londonu, neki *engleski cetnici* *desnicari*,*prosvjeduju*, protiv, komunistickih vlasti i monarhije, ispravlaju greske proslosti.

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (04. 09. 2011, 15:02:10)

hm,hmm..pitanje, hm,hmm

*legalnosti* nije nikada bilo sporno do ovoga casa...?

http://www.mycity-military.com/thumbs2/36879_tmb_80939145_GERALD-FORD.jpg

pošalji odgovor

Александар Динчић [neregistrovani] (04. 09. 2011, 20:48:05)

Смиља и Савка

Заиста је Луне неумесно да упоређујеш Смиљу, жену коју су усташе као девојчицу протерале из НДХ, па је дошла у Недићевој Србији, са женом која је подржала усташки режим.

pošalji odgovor

Ликота [neregistrovani] (05. 09. 2011, 01:20:49)

Да, да, Луне....

Само напрет, али не у зло, већ из зла!

pošalji odgovor

Redovni prolaznik [neregistrovani] (05. 09. 2011, 09:44:48)

Ljudi moji...

...ovo jeste zemlja čuda i nebrojeno puta sam rekao da me ništa više ne može iznenaditi, ali se uvek prevarim u tome. Neverovatna je količina tendencioznosti i prenebregavanja činjenica kojom barata pomenuti "istoričar" kao i njegovo selektivno izvlačenje i tumačenje istorijskih činjenica. Pomenuti gospodin piše:
"...Уистину, да је пуковник Михаиловић основао ''Равногорски покрет'', тај његов акт представљао би чин издаје, као што је чин издаје представљало и оснивање ''Народноослободилачког покрета''.
Михаиловић је, дакле, поступао по закону, основавши Команду Четничких одреда Југословенске војске. То решење - четничка војна - било је предвиђено за случај слома фронтова."

Znači - Mihailović je poostupao po Zakonu. (Želi da se kaže kako je Mihailović bio jedini vojni reprezent Kralja i Vlade). Ako je to tako, zašto se namerno ne pominje da je on kao takav priznao Nemcima prava pobednika na sastanku u Divcima 11. 11. 1941.? ... "Nije moja namera da ratujem protiv okupatora, jer kao generalštabni oficir poznajem snage obeju snaga."..."nisam se stavio na stranu onih koji žele da isteraju Nemce."..."Sa Kostom Pećancem nisam se mogao složiti, jer je bio sklopljen jedan otvoreni sporazum koji narod ne bi mogao da prihvati. Kosta Pećanac je izgubio svaki ugled u narodu. Da sam sledio njegov primer, ostao bih takođe bez ugleda i uticaja. Ne znam da li ćete Vi kao stranac razumeti moju izjavu, ali pomislite može li čovek da stupi otvoreno na stranu okupatora, a želi otvoreno da se bori protiv onih koji su preuzeli primamljivo ime 'boraca za slobodu'. Kosta Pećanac je dobio oznaku izdajnika. Može se samo potajno delovati na nacionalnoj osnovi da se nacionalna stvar ne bi kompromitovala.
Pretpostavljam da bi se posle ove izjave meni moglo ukazati više poverenja kad je reč o mojoj ispravnosti i mojim namerama, kao i da mi se mogla pružiti pomoć. Molim da se položaj shvati onako kako je to korisno za obe strane."... "Nećemo se boriti protiv Nemaca, pa ni onda ako nam ova borba bude nametnuta."

Da, da. Ovo bi moglo da bude dovoljno da se usvoji činjenica kako je i Mihailović prihvatio kapitulaciju i da je u zamenu za to tražio oružje za borbu protiv komunista. Ali sada će sledeti poznata objašnjenja i pravdanja. Prvo tumačenje će verovatno biti da je sve ovo bilo Mihailovićevo ratno lukavstvo. (Dirljivo netačno). Drugo će naravno slediti u smislu da je Mihailović ipak posle ovih pregovora nastavio borbu protiv Nemaca. (Naravno, zato što su pregovori propali jer Nemci nisu pristajali na Mihailovićeve uslove i tražili su da se četnici bezuslovno razoružaju)
Napominjem da je Mihailović posle ovog sastanka svojim pretpostavljenima podneo izveštaj u kome kaže kako nije pristao na razoružavanje ("vidite kakav sam junak i rodoljub") ali namerno zaboravlja da im pomene činjenicu da je od istih tih Nemaca tražio oružje za borbu protiv komunista (još jedno "lukavstvo"?)

E, mili moji, tako se ne pravi nepristrasna istorija. Kao što su komunisti gurali pod tepih sve svoje grehe, tako sada čine i novočetnici. Komunisti su to činili pedesetak godina. Četnici tek 20. Znači za jedno 30 godina, možda ćemo imati neki objektivniji pogled.
Ma neeee, ja sam u zabludi, jer dog god postoje slični svestranom novinaru - nema zime za istinu. Ona će uvek biti dobro zašuškana.

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (05. 09. 2011, 11:36:26)

hm,hmm.... *cetnici*, 1941, godine

su bili *ideja nemaca*,dezerterska dvorska svita i vlada, nisu ni znali za njih,upravo su nemci, ostavili *pelcer*,od dela, koji se kukavicki predao, i pohitao u logore, pa su se kao bajagi, na planini Jelici, sastali svi cetnici,sa nemackim puskama da prozbore, itd, itd, a namera nemaca , je bila da internirce *JVuLOGORIMA*,organiziju poput princ Eugena,Vlasovljevaca, da ih tutnu na Ruse, Srbe...*da sire* nemacke interese, sto u krajnjoj meri cine dan danas.Naravno, doslo je do kolebanja, pojava patriotizama medju njima, ali, promasili su motiv i temu ratovanja i ostalo, pa se desilo sta se desilo. Tako, da nekakvo *laboratorijsko*, *sranje po istoriji*, nemoze nikada da se izmet-ne u pranje *historije*.Najgore je, sto je na neki nacin *bruka obnovljena* u periodu 1990-1995.godine,i istorija belezi *bes te noge posra vas guzica,,suluda *stara ideja*, proklamovana,a, mrznja nastavljena.

pošalji odgovor

Redovni prolaznik [neregistrovani] (05. 09. 2011, 12:34:48)

Lune...

... daleko sam od toga da četnicima držim stranu, ali ti stvarno pričaš nešto što nema veze sa istinom. Želiš li da budeš kao i oni?

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (05. 09. 2011, 13:08:01)

hm,hmm... da se Smilja,

*vratila kuci*,kao sto je to uradio Milan Kucan, njen trud bi imao neko *uporiste*. No sve jedno, *oba tri*, pomenuta imena,zdusno napadaju, pljuju, one *koji su se sami spasavali*,nisu ustuknuli, bezali,i spasavajuci sebe, i sve druge, i celu drzavu, izvojevali pobedu.

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (05. 09. 2011, 13:12:53)

hm,hmm.. nisam kao *oni*,

vidjao sam ih u prolazu 1993.godine,cuo komentare metana,kao dobrovoljac vojske RSK, ne *one* iz Bubanj potoka, Crvene Zvezde, *jednog od 4 stuba srBstva*, i slicno, a, po nesto sam cuo, procitao, da, monter je bio rajh,ali su mu taljiznuli, pa se vrnuli, u krilo jaceg.Slican *monter*, bolje reci *monster*, ih je *probudio iz sna*,posle 1980.godine...ostalo ste svedoci.

pošalji odgovor

partizan [neregistrovani] (05. 09. 2011, 14:49:05)

partizan

sta sve nece pisati nevidjena glupost

pošalji odgovor

Rosuljac [neregistrovani] (05. 09. 2011, 16:04:19)

Lud covek

Lune pa ti si jos uvek ziv i jos uvek sposoban da kopiras komunisticku literaturu?procitaj nesto pametno jer ste nas vi komunjare dosta sludjivali sa izmisljenom istorijom.Ima i druge literature samo se potrudi da je pronadjes.

pošalji odgovor

Мали зелени (или црвени) мозгоједац [neregistrovani] (05. 09. 2011, 16:12:00)

Помозите ми!

Другарице и другови морам да Вам откријем једну истину. Ја се не зовем Луне. Ја се зовем Мали зелени мозгоједац. Лунертова празна тинтата је само моје станиште илити адреса. Ја се тако мучим јер месецима гладујем пошто нема више ништа да се поједе. Грицкам полако лобању и покушавам да некако изађем напоље и спасем се. Комунистичка лобања је много тврда и дебела и, за сад, ми не успевам да је прогризем и изађем. Примећујем да се самном нешто чудно догађа. Откако сам појео покварени комунистички мозак ја сам мутирао. Нисам више Мали зелени мозгоједац већ сам се претворио у Малог црвеног мозгоједца и зато причам глупости и лажно се представљам.
Ако будете видели неког суманутог човека како иде улицом и нешто неповезано прича сам сасобом, то је луне-безмозговић. Молим Вас спаситеме некако јер ја овако немерем дуго издржати. СОС, СОС, СОС...

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (06. 09. 2011, 11:41:15)

hm,hmm.. nema tebi pomoci,

do *carstva nebeskog*..*blago onom ko rano poludi, njemu zivot tece u veselju*!

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (06. 09. 2011, 11:55:49)

hm,hmm.. nema tebi pomoci,

do *carstva nebeskog*..*blago onom ko rano poludi, njemu zivot tece u veselju*!

pošalji odgovor

Милослав Самарџић [neregistrovani] (06. 09. 2011, 17:57:42)

СЕЛО ДИВЦИ

Redovni prolaznik [neregistrovani] Ljudi moji...
Znači - Mihailović je poostupao po Zakonu. (Želi da se kaže kako je Mihailović bio jedini vojni reprezent Kralja i Vlade). Ako je to tako, zašto se namerno ne pominje da je on kao takav priznao Nemcima prava pobednika na sastanku u Divcima 11. 11. 1941.? ..


Александар Динчић:
Не, већ је ствар обрнута. Наиме, Немци су управо пуковнику Михаиловићу признали легитимност главног команданта војних снага у окупираној земљи чим су га позвали да преговара с њима. С друге стране, као заповедник свих оружаних снага Краљевине Југославије имао је право, не једном, него хиљаду и једном да се састаје с Немцима. Ту не постоји његова одговорност. Ако се иде логиком комуниста да је преговарање са непријатељем издаја, онда су издајници сви амерички и британски команданти са афричког бојишта. А шта ће он да каже Немцима то је потпуно небитно и не важно. Исто тако је занимљиво да му Немци у Дивцима траже да капитулира са својом војском, а сами су рекли како је војска Краљевине Југославије већ капитулирала. Значи, de facto кажу да војска није капитулирала, као што и није.
Такође, у септембру 1944. године, Немци траже да се њихова група Армија „Е“ преда четницима, као легитимним војним формацијама Краљевине Југославије а не Титовим партизанима. Друга је ствар што се четници у немачким документима називају „бандама ДМ“. То је било због Хитлера као и SS-a који нису желели да имају у једној поробљеној земљи неку легитимну војну силу која им се супроставља. Значи, није Дража Немцима признао право победника, већ су они признали да војска није капитулирала и само му дали легитимитет. Ту је ствар јасна.

pošalji odgovor

Redovni prolaznik [neregistrovani] (06. 09. 2011, 22:14:58)

Kako da ne :-)

Da li to Samardžić ne može sam da odgovori nego traži odgovore od Dinčića pa ih prosleđuje? Ako je Dinčić već želeo da odgovori to je mogao da učini kao što to radimo svi ostali na blogu. Kratko uputstvo:
1. Uključiti računar i internet
2. Otići na veb adresu Pressa i naći tekst na koji se ostavlja komentar
3. Kliknuti na karticu "Pošalji odgovor"
4. Napisati komentar
5. Kliknuti na karticu "Pošalji"
Lako, zar ne? Nema potrebe za prepiskom između Samardžića i Dinčića i za prosleđivanjem odgovora.

Ali, ostavimo to po strani. Posvetimo se malo argumentaciji Dinčića koji zalazi u domene logičkih tumačenja pojedinih postupaka. U redu, pridružiću mu se u tome:

" Немци су управо пуковнику Михаиловићу признали легитимност главног команданта војних снага у окупираној земљи чим су га позвали да преговара с њима."
Udarac koji je jako zaboleo i porušio svu moju argumentaciju. Ali, čekajte - možda i nije. Znači li to da su Nemci i Titu "priznali legitimnost glavnog komandanta vojnih snaga" kada su pregovarali sa partizanima? Ne naravno, jer su Nemci i u slučaju Mihailovića i u slučaju partizana razgovarali sa predstavnicima "pobunjeničkih naoružanih formacija" što je sasvim razumljivo i legitimno iz njihove perspektive.

"С друге стране, као заповедник свих оружаних снага Краљевине Југославије имао је право, не једном, него хиљаду и једном да се састаје с Немцима. Ту не постоји његова одговорност." U potpunosti se slažem da je imao pravo da pregovara.
"А шта ће он да каже Немцима то је потпуно небитно и не важно" Sa ovim se u potpunosti ne slažem. Znači, ako Mihailović kaže da ne može javno sarađivati sa Nemcima kao Pećanac, ali da to može činiti tajno - to je nebitno i nevažno. Ako Mihailović kaže da se neće boriti protiv Nemaca čak i ako mu takva borba bude nametnuta - to je nebitno i navažno. Ako Mihailović traži od okupatora svoje zemlje (protiv kojih po definiciji treba da se bori) pomoć u oružju - to je nebitno i navažno. (inače piše se "nevažno", a ne "ne važno")

"Исто тако је занимљиво да му Немци у Дивцима траже да капитулира са својом војском, а сами су рекли како је војска Краљевине Југославије већ капитулирала. Значи, de facto кажу да војска није капитулирала, као што и није"
Ha, ha, blistavo. Pa naravno da Nemci traže da kapitulira sa SVOJOM vojskom a ne vojskom Kraljevine Jugoslavije. Gde postoji taj podatak da Nemci traže da Mihailović potpiše kapitulaciju vojske Kraljevine Jugoslavije? Nigde naravno, jer je iz nemačkog ugla ta kapitulacija već potpisana. Dajte malo ozbiljnosti.

"Такође, у септембру 1944. године, Немци траже да се њихова група Армија „Е“ преда четницима, као легитимним војним формацијама Краљевине Југославије а не Титовим партизанима." Ovo je stvarno... Šta reći a ne zaplakati? Nemci žele da se predaju četnicima ne zbog njihove legitimnosti, nego iz sasvim drugih razloga koji su toliko neupitni da ih neću ni navoditi. Dinčić hoće da kaže kako su Nemci toliki legalisti da žele da se predaju samo legitimnim predstavnicima, da slučajno njihova kapitulacija ne bi bila osporena. "Ludo burazere, ludo"

Mogao bih ovako zaista dugo ali ne želim da vas mnogo zamaram. Međutim moram da se osvrnem na još jedan raniji "biser" koga nisam komentarisao jer sam smatrao da če to učiniti neko drugi. Međutim, vi ste više usmereni na Luneta i nebuloze pa ću ja sad ipak postaviti Dinčiću pitanje na koje očekujem kokretan odgovor (komentar se odnosi na tekst "Da li je Kralj ili Moljević" od 03. 09. 2011, 22:04:35). Pitanje je dakle: Ko je vrhovni komandant Vojske, Kralj ili vlada? Kojim to aktom Vlada Kraljevine Jugoslavije može da oduzme prerogative vlasti koje poseduje Kralj?

Zaista, šta reći...?

pošalji odgovor

Милослав Самарџић [neregistrovani] (07. 09. 2011, 14:09:53)

КРАЉ, ВЛАДА, ДРАЖА...


Ево још један одговор од Динчића:
Хвала. Хајде и ово. Неће, па неће...А није то без разлога.

Redovni prolaznik [neregistrovani] (06. 09. 2011, 22:14:5
Kako da ne

Ha, ha, blistavo. Pa naravno da Nemci traže da kapitulira sa SVOJOM vojskom a ne vojskom Kraljevine Jugoslavije. Gde postoji taj podatak da Nemci traže da Mihailović potpiše kapitulaciju vojske Kraljevine Jugoslavije? Nigde naravno, jer je iz nemačkog ugla ta kapitulacija već potpisana. Dajte malo ozbiljnosti.


Не може два пута да се капитулира. Може једном, а други пут си изван закона. Као што видите Немци не мисле тако.

Dinčić hoće da kaže kako su Nemci toliki legalisti da žele da se predaju samo legitimnim predstavnicima, da slučajno njihova kapitulacija ne bi bila osporena. "Ludo burazere, ludo"


Не, није лудо, али је истинито. Не постоји више онај јак утицај есесовске струје која четнике назива „бандитима“ и војни врх ради по правилима-жели да се преда формацијама Краљевине Југославије.

Nemci žele da se predaju četnicima ne zbog njihove legitimnosti, nego iz sasvim drugih razloga koji su toliko neupitni da ih neću ni navoditi.

Баш ме живо занима који су то разлози. Ово је врло важно што сте споменули и није неупитно.

Znači li to da su Nemci i Titu "priznali legitimnost glavnog komandanta vojnih snaga" kada su pregovarali sa partizanima?

Немци нису преговарали са Брозом него са његовим командантима. Не схватам зашто намерно изврћете ствар. У Дивцима је позван генералштабни официр, легитимно зараћени командант снага које су остале у земљи и нису одведене у заробљеништво. Ко је позван у Сарајево?
Партизани су од Немаца сами тражили да их признају за регуларне снаге.


Ko je vrhovni komandant Vojske, Kralj ili vlada? Kojim to aktom Vlada Kraljevine Jugoslavije može da oduzme prerogative vlasti koje poseduje Kralj?

Да ли мислите да је пребацивање ингиренције краљевске владе на Извршни одбор ЦНК Краљевине Југославије у земљи извршено без сагласности краља? Да су равногорци то урадили на своју руку а да нису питали Петра Другог? Да ли сте читали случајно неке ратне преписке између краља, владе и Драже? Ако нисте, узмите књигу преписке између Броза и Черчила па видите како се први „ждере“ што се ствар много одуговлачи око признавања његовог НКОЈ и што разни „буржоаски српски политичари“ коче ствар. То мисли пре свега на Пурића, јер тај му разбија читав концепт. Такође, да ли сте случајно некад прочитали у документима да се каже „у време привременог одсуства Њ.В, а по заповести, или по овлашћењу министра војног...“, или томе слично? Такође, је ли краљ или Дража предлагао официре, подофицире и редове за одликовања? Дакле, краљ је давао нека овлашћења некоме и морате да схватите да се не може ствар посматрати са становишта да је Петар био свевладар и тиранин.
Петар је био заробљеник у рукама Енглеза и Черчила који су морали пошто-пото наћи неки modus vivendi са Јосипом Брозом, који је тада ојачао, јер је имао иза леђа Стаљина. Да бисте такође разумели замршене политичке прилике у то време, што ће рећи, пре самог енглеско-титоистичког пуча и инсталирања Ивана Шубашића, морате да знате да ни ЦНК није ствар посматрала пасивно. Због тога је на време дошло до образовања шумске владе, а после је Броз могао да „легитимише“ свој НКОЈ колико је хтео.

Што се тиче тога да ја Милославу пишем неке одговоре, то није тачно и то се јасно може видети по стилу писања. Модреатори не желе да ми објављују постове из неког разлога.
Нисам био дуго на Пресу, али ово је заиста одлична тема за анализу.

pošalji odgovor

Ликота [neregistrovani] (07. 09. 2011, 14:30:43)

Браво Динчићу!

Свака част!

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (07. 09. 2011, 14:31:05)

hm,hmm....protestiram,

uskraceno mi je pravo da sudjelujem u raspravi, zalicu se glavnom stozerniku iz mog zavicaja Momcilu Djujicu.Jer, provlacite neke, hmm,hmm

*SRPSKI mislim, TURSKI disem, SRPSKI zborim, TURSKI pisem, SRPSKU crkvu obilazim TURCIZAM pazim! Za njega se ALAHU molim, PRAVOSLAVLJE sveto volim, i krstim se sa tri prsta, tradicija to je SRPSKA, i dicim se jer ja imam, TURSKO srce u grudima, u to ime imam zelju, da zivimo u veselju, u radosti i ljubavi, ukucani da su zdravi, svaka sreca da nas prati, da se dobro dobrom VRATI *

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (07. 09. 2011, 15:13:18)

hm,hmm.. KRALJ,VLADA,,...hm,hmm

*lete stuke lete avioni*..hm,hmm
..............................................................
Misteriozni monah Tadej spašavao putnike koji su bežali u Grčku sa zlatom 1941. godine
Kako je beba potporučnika Aleksića jedina preživela pad aviona
Kapljice Svete vodice nisu padale na sanduke sa zlatom...

Nikšićki aerodrom, prepodne, 15. april 1941. godine. Komadant avijacije Kraljevine Jugoslavije, general Borivoje Mirković, rukovodi akcijom prebacivanja ostatka vlade pomenute države. Put Grčke treba da krenu ministri, njihove supruge, deca, rođaci, kućni ljubimci... i zlato. Zlato kraljevine, koje je prethodne noći stiglo u Nikšić. U prvoj transportnoj koloni stiglo je 166 sanduka sa oko 8.300 kilograma poluga, u drugoj, 38 sanduka sa zvečećim zlatom Narodne banke, u težini od oko 1900 kilograma.

*Ne činite to, deco...*
Kako je sve počelo?
Ispred barake na aerodromu, oko 11 časova istog dana, general Borivoje Mirković je izvestio tadašnjeg predsednika vlade, Dušana Simovića, da je 24 aparata spremno za let.
“Gde su ostali?” - upitao je Simović.
General Borivoje Mirković je nemoćno raširio ruke. Simović mu je pružio spiskove koje su ih načinili ministri. Kad ih je pogledao, Mirković je počeo da psuje. Naime, kako su postojale dve liste putnika koji avionima treba da prebegnu u inostranstvo, došlo je do nesporazuma. Ispred barake, stajala je udvostručena straža pored dvadesetak sanduka sa zlatom. Pre nego što bi avion poleteo, pilot se javljao lično generalu Mirkoviću. Naredba je glasila: svaki avion mora poneti po jedan sanduk! Zlato je imalo prednost nad živim ljudima.
Po beleškama aktera ovog transporta za Grčku, na aerodromu u Nikšiću je nastao pravi haos. Plakale su žene ministara, njihova deca, lajali su kućni ljubimci. Mnogopoštovani ministri lupali su šamare svojim histeričnim suprugama. Za mesto u avionu za Grčku nudile su se bunde, zlatne ogrlice, satovi, tabakere, kuće u Beogradu.
Čitavu gungulu na aerodromu posmatrao je jedan monah iz obližnjeg manastira. Po rečima očevidaca, neprestano je izgovarao neke molitve i krstio se. To je strašno nerviralo supruge i rođake hrvatskih ministara u vladi SHS.
Monah, otac Tadej, stajao je pored stražarske kućice na aerodromu. Niko u tom haosu nije mogao da objasni odakle se i kako on stvorio. Bacao je po pisti mrvice hleba i govorio: “Ne činite to, deco, i ne izdajte bližnje zbog šačice zlata”. Ono što sam upamtio, dok sam ga po naređenju sklanjao sa piste, nikad neću zaboraviti. Otac Tadej je rekao: “Tuđa žudnja za bogatstvom doneće dobro malim ljudima. Ne hrlite, deco, za onim čega više nema, dajte svoja mesta obeleženima!”, rekao je autoru ovih redova kaplar Jovan Ataković iz Kragujevca, koji se, po službi, te 1941. godine, zadesio na nikšićkom aerodromu.
Važnije od života
Po rečima kaplara Atakovića, monaha Tadeja posle pada prvog aviona koji je poleteo iz Crne Gore, niko više nije video. Ali, ono što je rekao, počelo je da se ostvaruje u narednih nekoliko sati.
Poslednje preglede pred uzletanje aviona za Grčku, vršio je lično general Mirković. Evo kako je, po svedočenju aktera ovog vazdušnog mosta, to izgledalo:
- Pazi, oblaci su niski! Iz Agrignona se odmah vrati natrag – govorio je Mirković pilotu.
U trenutku kad je pilot zakoračio prema avionu, komadant avijacije ga je zaustavio.
- Imaš li u avionu jedan sanduk zlata?
- Nemam, gospodine generale. Preopterećen sam!
Mirković se tada okrenuo, još uvek postrojenoj, posadi i putnicima.
- Šta si ti? - pitao je, upirući prstom na osobu u letačkom kombinezonu.
- Narednik. Telegrafista Živković.
- Izlazi iz stroja! Ti nećeš u Grčku!
- Molim Vas, gospodine generale, kao Boga Vas molim, ja bih u Grčku po nove avione!
- Napolje! Izlazi iz stroja! Ubaci umesto njega još jedan sanduk!
Narednik Živković je plakao. Nije mogao znati da mu je, u tom trenutku, sanduk zlata spasao život. Umesto njega, osim sanduka, u avion su ušli profesori beogradskog univerziteta, žene oficira... Preopterećeni avion nije doleteo do Grčke. Survao se negde, verovatno u Jadransko more, jer više niko ništa nije čuo ni o pilotu Siniši Sinobadu, ali ni o profesoru univerziteta.
Drugim slučajem, spasen je na isti način život naredniku Vladislavu Petroviću Laci. Njega je iz stroja posade aviona, kojim je pilotirao njegov klasni drug Danilo Dejić, izbacio potpukovnik Lozić, a umesto narednika Petrovića, u avion je ubačen generalštabni pukovnik. Ni za sudbinu ovog aviona i njegovih putnika nikad se nije saznalo.

Nisu ga poslušali
Misterioznog monaha Tadeja seća se i kaplar Milenko Nikolić iz Paraćina. Evo kako je on, svojevremeno, svoju dugo čuvanu tajnu ispičao autoru ovih redova:
- Nije imao više od trideset godina. Motao se oko kovčega za zlatnim polugama i govorio neke molitve. Upamtio sam, da, kad je pokušao Svetom vodicom da poprska sanduke, to nije išlo. Tačnije, Bog zna zbog čega, nijedna kapljica nije htela da padne na sanduk! Monah je u tim trenucima plakao, a mi smo, kako nam je naređeno, gledali što pre da ga sklonimo sa aererdoma. Čuli smo da su tada već dva naša aviona pala u more, a onda je, u večernjima satima, do piste dotrčao potporučnik Stanko Aleksić iz Beograda. Bio je na spisku za bekstvo, a sa njim je bila i njegova mlada supruga Mara, ili Marija iz Ćićevca. U naručju je držala bebu. Prišao im je monah Tadej i počeo nešto da priča. Potporučnik je bio nervozan, jer je avion za evakuaciju već bio spreman za poletanje. Njegova žena je pažljivo slušala monaha. Stajao sam sa njihovim koferima tik pored nje, pa sam čuo sledeće reči:
- Zlato već držiš u rukama. Drugo i veće dobiti nikad nećeš. Ne juri ka visinama koje nisu tebi i tvom mužu namenjene, jer voda nije za vas!
Milenko Nikolić nam dalje svedoči o tužnoj sudbini ove oficirske porodice.
- Nisu poslušali monaha. Bebu su dali jednoj generalici. Samo sat kasnije, avion u kome je ona bila, oborila je nemačka avijacija. Sećam se, ta nesrećna majka je potom jurila monaha po aerodromu. Našla ga je, čupala mu je bradu, vrištala... On je sve to mirno podnosio. Dao joj je malu ikonu Svete Petke i rekao: “Dete vam je živo...” I, stvarno, to bepče je jedino preživelo katastrofu.

Slomljene noge
Kaplar Milenko Nikolić pamtio je i dolazak Stevana Jakovljevića, junaka Prvog svetskog rata i pisca Srpke trilogije, na nikšićki aerodrom. Po svedočenju Nikolića, Jakovljević je tada imao čin rezervnog majora. Pisac nije hteo u avion. A po pričama naših sagovornika, generalu Mirkoviću je rekao:
- Neću da bežim. Kao što su naši glavari napustili zemlju kad je bilo gusto... Mnogi od vas se neće nikad vratiti.
Poslednja grupa političara Kraljevine Jugoslavije odletela je 16. aprila 1941. godine. U toku 48 časova, prebačeno je na grčku teritoriju 216 jugoslovenskih političara i državnih ličnosti. Naravno, ne računajuči njihove žene, bližu i dalju rodbinu, a računajuči kralja Petra, koji je odleteo pre svih, dan ranije. Poslednji je napustio nikšićki aeredrom i odleteo iz zemlje, kao kapetan broda koji tone, komadant avijacije Borivoje Mirković. U njegovom avionu bilo je najviše zlata.
I, opet priča o monahu Tadeju.
- General Mirković je naredio da se u avion kojim on beži, stavi tri sanduka zlata. Vreme je bilo loše, magla, a i neka sitna kiša. Na nebu nije bilo ni nemačkih aviona zbog loše vremenske situacije. Ali, Mirković je naredio poletanje - seća se kaplar Milenko Nikolić.
Sanduci sa zlatom su bili u trupu aviona, na podu. Pokraj njih su ležali ili sedeli ostali putnici.
- Nikad to sebi neći moći da objasnim. Taj monah se pojavio, a da ga niko nije video i rekao: - Zlato vam je prokleto, noge su vam kratke i oduzete, jer žurite ka njemu. Umrećete zaboravljeni, gladni, a vaše prokletstvo stiže i do potomstva...
Svi su mislili da je to samo prazna priča, kad...
Pilot Ivan Dominko, iako je poznavao maršrutu, teškom mukom je doveo pretovareni avion do mora. Kad je avion “savoia” uz obalu zašao na grčku teritoriju, dočekala ga je vatra avijacije protivavionske artiljerije. Čula se lomljava, tresak, jauk. Avion se srušio. Generalu Borivoju Mirkoviću bile su slomljene obe noge, baš kao što je prorekao monah Tadej.
- Nikšićki aeredrom je tada već bio u haosu. Obični ljudi su bežali na sve strane. Monaha Tadeja se u tim trenucima niko više nije sećao.
Zanimljivo je da je general Mirković, prema pričama istoričara, kod Čerčila postao čovek od poverenja, da je dobio britansko državljanstvo i da se, navodno, “nikad dobro nije sećao bežanije sa nikšićkog aerodroma”. Ali, do kraja života, mučili su ga jezivi bolovi u levoj nozi.

pošalji odgovor

Ликота [neregistrovani] (07. 09. 2011, 16:21:43)

"Друже" Луне...

Војвода Ђујић није градио "браство и јединство" ни АВНОЈ-јевске републике над гробовима од милијом плус покланије Срба... а оне које ти браниш јесу... По томе, немаш што причати...хмммм, хмммм, хмммм...

pošalji odgovor

Душко М. Попов [neregistrovani] (08. 09. 2011, 10:56:24)

Наградно питање!

Ко је јадном лунету појео мозак? За тачан одговор се добија на поклон књига:''Физиологија и грађа органа за варење хране Малог зеленог мозгоједца''.

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (08. 09. 2011, 13:32:14)

hm,hmm.. *Druze* Likota,

komentare mi uskracuju,i *tocno je*, da neuspeli *Mosa Dajan* SrBskog naroda, pardon Mosa Djujic, nije gradio bratstvo i jedinstvo, kao sto je *tocno*, da je *komadovao*, daljinskim uprtavljacem,i da je imao, deset sati nedeljno, *cistu telefonsku liniju*, na relaciji Cikago-Knin, i sa Milanom Babicem, *organizirao*,vadjenje mozga SrBovskom narodu,izgubio drugi *svoj* rat,sa jos tragivnijim zavrsetkom, trajnim gubitkom *Srpskog stanista* na prostoru *omrazene SFRJ*.A, Dajana sam, namerno spomenuo,bio je partizan,Titov partizan, i vratio se u svoje *staniste*, tradicionalno pobedio, za razliku od nesrece Srba, Momcila Djujica,vojvode gubitnika u *mirovini*.

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (08. 09. 2011, 13:51:48)

hm,hmm... za ovu *temu*,

nije potreban nikakav Oliver Mlakar i *kvisko*, *kraljevina* je pukla ko zvecka..hm,hmm 1941, sto je zvanicno verifikovano u *titinom jajcu*,a akt potvrdjen 1945.godine,te, se *pojavila* svojevoljno na tenderu *vecernje visestranacke skole na Radnickom univerzitetu u Ajovi*,da bi tresnula na popravnom ispitu, 1995.godine, dobila keca, a, sada, pohadja opet pa neku *vecernju u Brunejima*, sa prakticnom nastavu na prelazu Jarinje, sva je sansa da tresne opet na popravnom ispitu, jer, ne kosta je nista, NLO monarhija zna da ce..hm,hmm *sve ce to Srbi pokrviti a Bok platiti*,a Rotsildova *draguljarnica* naplatiti !

pošalji odgovor

Ликота [neregistrovani] (09. 09. 2011, 07:39:03)

Изгледа мени, "друже" Луне...

да си потпуно скрен'о... али само ти настави, неби ли лијека наша'.

pošalji odgovor

Redovni prolaznik [neregistrovani] (09. 09. 2011, 09:40:23)

Samardžiću (neka prenese Dinčiću)

Neverovatno je da samo Dinčić ne može da šalje odgovore i svoje komentare elektronskim putem. Ali neka pokuša još jednom. Pre toga ću javiti u DB da mu dozvole komentarisanje i da ga ne banuju pošto vidim da veruje da je posredi neka zavera. Ako uspe to će značiti da još imam neke veze u Udbi :-)

A sad na temu. Dinčić nevešto izbegava da odgovori na pitanja koja su postavljena. Drago mi je što ga njegovi istomišljenici hvale na odgovorima (tako i treba - glupo bi bilo da malo otvore oči i pogledaju argumente), ali bih njega još jednom zamolio da mi odgovori na pitanja.

Dakle, u kom dokumentu nemačka strana traži da kapitulira vojska Kraljevine Jugoslavije koja je pod Mihailovićevom komandom?
Mogu li da pomognem? Ni u jednom. Ako Dinčić ima drugačije podatke i dokumente koji to dokazuju bio bih mu zahvalan da ga podeli sa nama. Ako nema, bilo bi poželjno da ne nastavlja sa psihološkim tumačenjima jedne i druge strane i sa njihovim skrivenim namerama i mišljenjima.
Za Nemce je Jugoslavija kapitulirala i oni taj stav izražavaju u svakoj rečenici usmeravajući Mihailivića na (za njih) jedinu regularnu - Nedićevu vladu.
Izvodi iz zapisnika:" ...Pre dve nedelje poručili ste nam preko Vaših poverenika u Beogradu da je Vaša namera 'da nećete više dozvoliti da se srpska krv beskorisno proliva i srpska imovina dalje uništava'. Istovrameno ste ponudili da se zajedno sa nemačkim Vermahtom i organima Nedićeve vlade borite protiv komunizma... Vi ste se stavili na stranu onih koji žele da Nemce proteraju iz zemlje i koji su već krajem septembra sklopili sa komunistima čvrst borbeni savez. Borbu ste vodili sa onim oficirima, podoficifima i vojnicima koji su se svojevremeno sakrili u šumama i zaseocima i koji nisu na odgovarajući način odvedeni u ropstvo od strane nemačkog Vermahta...Nemački Vermaht je počeo sa uništavanjem SVIH 'USTANIKA' i u tome postigao dobre uspehe...U odnosu na Vašu nameru da poštedite srpsku krv i imovinu ovlašćen sam da Vam označim jedini put, a to je: obustavljanje borbe i bezuslovna predaja.
U to spada: predaja sveg oružja, kao i celokupne municije i opreme; oslobađanje nemačkih zarobljenika koji su uhvaćeni od strane VAŠIH GRUPA ili se nalaze na Vašem području..."
Na koji način Dinčić ovde uspava da izvede zaključak da Nemci traže da kapituliraju regularne vojne formacije?

I onda je Draža izjavio to što je izjavio - Da ne može javno sarađivati sa Nemcima kao Pećanac, ali da to može činiti tajno; da se neće boriti protiv Nemaca čak i ako mu takva borba bude nametnuta; da od Nemaca traži oružje(!?); da njegova namera nije da ratuje protiv okupatora, jer kao generalštabni oficir poznaje snage obeju snaga... Čak i da prihvatim argumente da je Mihailović jedini legitimni vojni predstavnik zemlje koja nije kapitulirala, ove izjave predstavljaju čin veleizdaje i faktičko priznanje kapitulacije. Dinčić kaže da nije važno šta je Mihailović izjavio. Meni zaista čudno rezonovanje. Vama ne?

Što se tiče Kralja i njegovih ingerencija mogu samo da ponovim pitanje na koje nisam dobio odgovor: Kojim to aktom Vlada Kraljevine Jugoslavije može da oduzme prerogative vlasti koje poseduje Kralj?
Dinčić ponovo izbegava odgovor u vidu pitanja:"Да ли мислите да је пребацивање ингиренције краљевске владе на Извршни одбор ЦНК Краљевине Југославије у земљи извршено без сагласности краља? Да су равногорци то урадили на своју руку а да нису питали Петра Другог?" Pozivam ga ponovo da nas upozna sa dokazima za ono što tvrdi. Postoji li ta saglasnost Kralja u vidu nekog dokumenta ili je to samo tumačenje istorijskih prilika i prepiski? Da Dinčić ni formalo ni suštinski nije u pravu govori i činjenica o vrlo teškom, čak i tragičnom prihvatanju Kraljevog poziva "onog sa čijim su imenom na usnama umirali..."
Ako ćemo baš da teramo mak na konac onda se treba zapitati i sledeće. Ako je Kralj "zarobljenik" u rukama Engleza kako to Dinčić tvrdi, od kog dana on to postaje. Od kada je u Engleskoj ili od nekog drugog datuma? Ako je u pitanju prva varijanta, onda nije pravosnažan ni njegov Ukaz od 10.6. 1942 (obratite pažnju na datum) kojim kralj Petar štab Draže Mihailovića pretvara u Vrhovni štab. Ili i ovo zavisi od percepcije samih podređenih (Mihailovića) - kada nam nešto odgovara onda je Petar zaista Kralj i vrhovni komandant, a kada ne onda je samo zarobljenik u rukama Britanaca.

P.S.
Molim Dinčića da izbegne patronatski ton u svojim komentarima. Čitao sam sasvim dovoljno, razumem "zamršene političke prilike", moje znanje o tom istorijskom periodu je dostatno da mogu da vodim polemiku sa argumentacijom koja potkrepljuje moje stavove. Hvala na brizi.

P.P.S.
"Што се тиче тога да ја Милославу пишем неке одговоре, то није тачно и то се јасно може видети по стилу писања."
To nisam ni mislio, ali mi je čudno i neumesno da neko ko je pokrenuo članak i stoji iza svojih zaključaka ne želi da učestvuje u raspravi, nego prenosi komentare nekog drugog, misleće valjda da će taj drugi (Dinčić) bolje braniti njegove stavove. Ako je to tako, onda je mogao dozvoliti tom nekome sa većim znanjem (Dinčić)da postavi svoj autorski članak. To bi bilo korektno i prema Dinčiću i prema nama ostalima.

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (09. 09. 2011, 14:16:49)

hm,hmm.. nemogu da ucestvujem,

u ovo raspravi,jer, takve tvrdnje raznih *SPO historicara*, nisam nasao ni u americkim ni britanskim arhivama,a, slabo razumem americki dijalek engleskog, pogotovo pa jos na latinici..

http://t0.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcT5SLh2O2mrJRXrJ7dw18CD-ANLdQrO0x4WhA4eh7MqY9yH4vXCkw

pošalji odgovor

Nikola [neregistrovani] (10. 09. 2011, 00:32:00)

Sramno

Ovo poredim sa tvrdnjama da Holokaust nije postojao. Sramno izvrtanje istorije.

pošalji odgovor

Mile [neregistrovani] (10. 09. 2011, 09:24:50)

kapitulacija

Jugoslavija je kapitulirala i njena vlada je otisla u egzil kao i mnoge vlade drzava u drugom svetskom ratu , kapitulacija je bila potpisana tu nema sta da se pise vise !

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (10. 09. 2011, 09:58:21)

hm,hmm.. nije sramno,

ono je dolicno, banditsko..oni su kao *istina*, pa posto su u stvari *oni* pobednici (hm,hnm i u Gospicu),a, posto po njima pobednik pise istoriju,onda su *oni* sebe samoovlastili, to i rade,neki *fragmenti* su i u skolskim udzbenicima, kako se gde docepaju, ono izokrecu, rovare, klevecu..mekecu, serecu !Naravno koriste situaciju nemocne, bezvoljne Srbije, pa prave nekakve paravojne jedinice, sto i jeste namena *cetnickog pokreta*, to je kao nekakva, *ratna rezerva* ubudjalog Karadjordjevica, pa kad *oni*, tapala,tapala krenu, hm,hmm.. ponovo u emigraciju da laju na Srniju kao na SFRJ.

pošalji odgovor

Ликота [neregistrovani] (10. 09. 2011, 16:55:32)

У овој причи (о ДСР)

је једино срамно шта је хрватска паравојна, партизани, два пут у року неколико мјесеци издали народ и државау, и што још неки "Срби" сматрају то издајство нормално и патриотски. Краљевина није капитулирала, јер онда неби било ни Драже ни ЈВуО, ни владе у Лондону.

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (10. 09. 2011, 17:48:58)

hm,hmm.. ajde, sada se uhvatite za rukice,

i zajedno skocite sa *papilotne* mosta na Adi Romanliji..i buc !

Piše Pavle ćosić
Beograd, 6. maj 2011, Izvor Be92 – Doživotni predsednik SPO-a nakon današnjeg skupa „Kosovo: Test za EU“ na kojem je izjavio da Srbija treba da prizna otcepljenu pokrajinu i pomiri se sa realnošću, susreo se s novinarkom našeg lista koja ga je podsetila da je 2001. godine izjavio da ne može da zamisli svoj život bez Kosova u Srbiji.

„Jao, tačno!“, rekao je Drašković lupivši se po glavi i rekao da mu zarad njegove opšte poznate političke doslednosti ne preostaje ništa drugo no da izvrši samoubistvo. Na pitanje novinarke kad i kako će to uraditi, Drašković nije bio sasvim precizan: „Ovih dana, nisam još razmišljao kako. Saznaćete već…“

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (10. 09. 2011, 18:02:00)

hm,hmm.. ma kakvo objasnjenje,

dzip, kanta vode pa tutanj,za par godina ce da pise *memoare* o *pobedi*..
..............................................................
TRIPOLI - Nagazi gas i beži!
Bosanski Srbin koga zovu Crni u ispovesti za Rojters opisuje kako je radio kao plaćenik u vojsci Moamera Gadafija, a potom u poslednjem trenutku pobegao iz Libije.
Kako je pobuna protiv Gadafija rasla, njegovi borci počeli su da dezertiraju. Bežali su i strani plaćenici, a među njima je, kako javlja Rojters, i bosanski Srbin koji se prethodno borio u Sijera Leoneu.
Gadafi ga je u martu unajmio da bude vojni instruktor, a ubrzo je postao i komandant minobacačke baterije. Naš zemljak kaže da ga je dojučerašnji libijski vođa plaćao redovno, i to u „zapadnim valutama“, koje je sam birao.

Početkom avgusta sve je, kaže, počelo da se raspada. Vojna jedinica u kojoj se borio povlačila se pred naletom pobunjeničkih, mnogo nadmoćnijih snaga.
Oni su bili toliko organizovani da mi nismo mogli ništa. Sumnjam da su u njihovim redovima bile infiltrirane NATO kopnene trupe - kaže Crni, koji je bio šokiran rasulom među vojnicima lojalnim Gadafiju.
Jedva da su umeli da koriste toki-voki, a mnogi od njih su prave kukavice - kaže srpski plaćenik.
Kad su se snage lojalne Gadafiju sredinom avgusta povukle na 50 kilometara od Tripolija, on je odlučio da spasava živu glavu.
Uzeo sam džip, napunio rezervoar do vrha, u balone natočio vodu i krenuo kroz pustinju. Otišao sam u jednu susednu zemlju. Trebalo mi je nekoliko dana da se izvučem.

pošalji odgovor

Vicentije Dragacevac [neregistrovani] (10. 09. 2011, 18:16:11)

"Totalno"

Molim Moderatora da ne objavljuje tekstove"druga-gospodina",a koji se potpisuje pod pseudonimom "Lune,hm,hmm***.Isti sa drugim ucesnicima u diskusiji vodi neki licni rat o dogadjajima koji su davno iza nas.Gospodin hm,hmm je ocito "dokon" sto kaze nas narod i lupeta svasta.Jednom prilikom je pomenuo da je iz kraja odakle je Vojvoda Djujic ako je tako neka ne vredja COVEKA koji je celu Dinarsku diviziju bez ijednog gubitka preveo pod borbom u Italiju>Slava mu.Toliko G-dine hm,hmm da znate.

pošalji odgovor

cifra [neregistrovani] (10. 09. 2011, 23:27:49)

Dobronamjeran savjet...

Lune, covjece, idi se lijeci...

pošalji odgovor

Ликота [neregistrovani] (10. 09. 2011, 23:32:00)

Никола...

Да је Краљевина капитулирала, неби било Драже, ни ЈВуО ни владе у Лондону ни признање на сва три фактора од стране "савезника" укључујући и Совјетски Савез. Неби било потребе комунистичких кртица да лажно свједоче против Драже. Неби било ни разлога настојање од стране Тита да се Краљ одрекне престола. Али кад већ говоримо о срамоти, зашто су т.з. "побједници" односно партизани (боље речено хрватска паравојна) потиснули усташки злочин над Србима и избегавали записивати жртве или барем да су један филм направили о томе? Шта ви називате срамотом је безмислено јер је основано на бази партизанске пропаганде, или боље речено, на лажима.

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (11. 09. 2011, 18:23:50)

hm,hmm..ma, znam to,

i danas se *dice* sa slikom italijanskih okupatora, imaju tesne poslovne veze i danas, ali *budze* u Beogradu i po Srbiji, nego, hm,hmm ne vidim vas blogec kod kuce, a rovarite po Srbiji...?

http://www.kistanje.com/crnobjele.html

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (11. 09. 2011, 20:08:09)

hm,hjmm... nije kapitulirala

nego okupirala Jerusalim,Kairo,London..hm,hmm

5 Vlada Kraljevine Jugoslavije je 15. aprila pobegla iz zemlje avionom iz Nikšića (kralj Petar je pobegao dan ranije). Po dolasku u Atinu, 17. aprila se prebacila u Aleksandriju a zatim u Jerusalim, odakle je, po grupama, otišla u London; prva grupa sa kraljem i delom vlade stigla je u London 21. juna 1941 (Arhiv VII, otkupljena građa, k. 8, III deo Memoara generala Dušana Simovića — dalje: Memoari D. Simovića, III). — Kad je formirao štab na Ravnoj gori, Draža Mihailović je (u drugoj polovini maja i tokom juna) glavnu akciju usmerio na povezivanje sa organima britanske obaveštajne službe; na tom zadatku je radila njegova organizacija u Beogradu koristeći se vezama sa turskim i američkim poslanstvom u Beogradu (Arhiv VII, mf. Bileća 2, sn. 623-627: izveštaj delegata Kraljevine Jugoslavije za Bliski i Srednji istok od 22. avgusta 1941).

Jula 1941. Draža Mihailović angažuje raspoložive snage (četničku organizaciju u Beogradu i pomenute kanale turskog i američkog poslanstva) da se poveže i sa emigrantskom vladom Kraljevine Jugoslavije u Londonu (Arhiv VII, AEV, k. 163, reg. br. 14/4: telegram otpravnika poslova jugoslovenskog poslanstva u Lisabonu o poruci Draže Mihailovića). U svojim Memoarima, D. Simović o toj poruci piše:

»Prva vest o stvaranju ustaničkog jezgra na Ravnoj Gori na planini Maljenu (tako u prepisu — prim. red.) doneo je jedan strani diplomata na prolazu iz Beograda kroz Li-sabon i tamo predao zast. poslanika Kojiću, koji mi je istu dostavio u London po specijalnom kuriru. Taj izveštaj sam primio početkom avgusta 1941. U izveštaju je bilo navedeno inicijalima ime komandanta, ,D.M.' i date talasne dužine i vreme za hvatanje radio-telegrafske veze. Izveštaj je potpisao đštab. major, Z.P.T. koga sam odmah po rukopisu poznao, da je to Žarko P. Todorović. Pošto je izveštaj bio znatno ranijeg datuma i vreme za hvatanje veze određeno u julu, to svi pokušaji britanske tajne radio-službe da tu vezu uhvati nisu uspeli. Krajem avgusta primio sam još jedan takav izveštaj, koji je porodica Bajloni donela iz Beograda u Lisabon« (Arhiv VII, Memoari D. Simovića, III, str. 35).

Dušan Simović (1882, Kragujevac — 1962, Beograd), armijski general JV, učesnik balkanskih ratova i I svetskog rata; do II svetskog rata: komandant vazduhoplovstva, načelnik Glavnog generalštaba a izvesno vreme i penzioner, od novembra 1940. komandant vazduhoplovstva. U puču 27. marta jedan od organizatora, a posle puča predsednik vlade. Pred kraj aprilskog rata 1941. sa vladom i dvorom emigrirao u London. Kao predsednik izbegličke vlade prihvatio četnički pokret DM i, prikazujući ga kao pokret otpora, radio na njegovom afirmisanju i priznanju od strane vlada antihitlerovske koalicije, do 11. januara 1942, kada je smenjen i na njegov položaj došao prof. Slobodan Jova-nović. Vlada DFJ mu je odobrila povratak u zemlju. Umro je 1962. godine u Beogradu.

— Žarko Todorović (1907, Beograd — Pariz), major vojske Kraljevine Jugoslavije (brat Boška Todorovića), pre II svetskog rata na radu u Obaveštajnom odeljenju Glavnog generalštaba. U leto 1941. rukovodilac obaveštajne službe u četničkoj organizaciji DM u Beogradu i organizator povezivanja četničkog pokreta DM sa britanskom obaveštajnom službom i izbegličkom vladom Kraljevine Jugoslavije. Do polovine 1943. komandant zamišljene četničke Komande severnih pokrajina (Vojvodina i Slavonija), kada su ga Nemci uhapsili i poslali u zarobljeništvo. Posle rata ostao u Francuskoj gde je penzionisan kao francuski oficir.

6 i 8 O zamišljenoj »Velikoj Srbiji«, vidi dok. br. 1.

7 Stav četničkog pokreta DM prema Muslimanima bio je da ih treba sistematski fizički uništavati u toku rata a one koji ne budu uništeni, iseliti u Tursku i na njihovu teritoriju naseliti srpsko stanovništvo. U ostvarivanju plana o uništenju Muslimana, četnički pokret DM je decembra 1941. i avgusta 1942. na području Foče i početkom 1943. na teritoriji Sandžaka izvršio pokolje nad Muslimanima (vidi dok. br. 161). Draža Mihailović je u ličnoj beležnici o stavu prema Muslimanima, zapisao: »Pitanje muslimanskog stanovništva potrebno da reši vlada. — Musl. st. je svojim držanjem dovelo do toga da ih naš svet više ne želi i neće da ima u svojoj sredini. Potrebno je još sad da se pripremi iseljavanje u Tursku ili ma gđe van nale teritorije. Na dan ustanka oni će svi biti pokrenuti sa svojih naselja a što niko neće moći sprečiti. — U danom momentu svi muslimani ima da budu pokrenuti sa svojih ognjišta. Oni koji su bliži hrvatskim oblastima tamo — glavno je da svi budu pokrenuti« (Arhiv VII, Ča, k. 1, reg. br. 17/3-18).

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (11. 09. 2011, 20:18:15)

hm,hmm.. nego kazu,

ХА ХА БРАВО МАЈСТОРЕ! А има и четврта група оних ћелавих алкоса који дивљају по стадионима и славе Хитлерове рођендане,певају о Рудолфу Хесу и црним кошуљама...Воле они и Ђенерала Недића и Миту Љотића,али никако да им опросте што нису послали Србе на источни фронт као аријевска браћа шиптари,балије и усташе!После пијанчења испред драгстора скоче на СТОРМФРОНТ да исписују пароле о белом јединству и по хиљадити пут одгледају РОМПЕР СТОМПЕР.Носе спитке и мартинке,тело им је исцртано свастикама и бројевима,а за све животне недаће оптужују Јевреје и фамозну СВЕТСКУ ЦИОНИСТИЧКУ ВЛАДУ!

pošalji odgovor

Зоран Б. Малетковић [neregistrovani] (12. 09. 2011, 14:16:42)

Ни 1941. ни 1946. ни данас!

У Уставу Краљевине Југославије од 3.9.1931.г. у члану 40. се каже да ако је Краљ одсутан из земље њега у Земљи заступа Министарски савет. Ђенерал Драгољуб Михаиловић је био Министар војске, морнарице и ваздухопловства. Обављао је послове Министра за социјална питања (бринуо је о смештају становништва које је избегло из Словеначке и из НДХ од усташког терора). Обављао је функцију Министра финансија јер је распоређивао новац који је добијао од Владе у Лондону и од богатијих грађана К. Југославије (претежно Срба). Заједно са Ц.Н.К. и са Југословенском демоктатском народном заједницом (у коју су после Светосавског конгреса у с. Ба 1944.г. ушле све релевантне странке из предратног политичког живота са простора К. Југославије). Све те чињенице војно-политичкој групацији коју је предводио Д. Михаиловић даје прерогативе Министарског савета који се помиње у уставу из 1931.г.
На суђењу Д. Михаиловићу 1946.г. брозове комуњаре, знајући за тај члан устава су, у истрази тражили од Драже Михаиловића да потпише капитулацију преосталих делова ЈВуО у Отаџбини и иностранству. Дража је то одбио речима: Као што нисам капитулирао пред Силама осовине 1941.г. тако исто нећу капитулирати ни пред вама. Пошто мучењима и претњама нису могли да га натерају да потпише тај чин капитулације онда то питање нису на суђењу ни постављали јер би тим чином довели под знак питања пуч који су уз подршку Черчила спровели над Краљем успостављајући марионету Ивана Шубашића и смењујући легитимну Владу Божидара Пурића.
Из овога следи да К. Југославија виртуелно постоји и данас јер се није угасила и прешла у нови облик владања на законит начин већ насиљем. А у праву важи изрека: ШТО СЕ ГРБАВО РОДИ ВРЕМЕ ГА НЕИСПРАВИ!

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (12. 09. 2011, 14:49:00)

hm,hmm..kralj sebi pisao ustav,

i kad zbrise, uvek kralj..?a, jos smesnije obrazlozenje,pobedom Komunista, to zlo od drzave ne vazi,taj ustav ne vazi, a, to traganje *za historijskom sponom*, kao nista se nije desilo,mi smo i dalje kraljevina, je buncanje *NLO monarhije*.

pošalji odgovor

Милослав Самарџић [neregistrovani] (12. 09. 2011, 16:27:15)

ИЗВОР

Г. Малетковићу, ово је веома важно, можете ли навести извор:

На суђењу Д. Михаиловићу 1946.г. брозове комуњаре, знајући за тај члан устава су, у истрази тражили од Драже Михаиловића да потпише капитулацију преосталих делова ЈВуО у Отаџбини и иностранству. Дража је то одбио речима: Као што нисам капитулирао пред Силама осовине 1941.г. тако исто нећу капитулирати ни пред вама...

pošalji odgovor

Redovni prolaznik [neregistrovani] (12. 09. 2011, 20:44:17)

:-)

G.Maletkoviću, slažem se sa time da je ovo veoma važno tako da se i ja pridružujem molbi da navedete izvor za tvrdnju koju ste izneli. To je novi, vrlo važan momenat tako da bih voleo da podelite sa nama tu novootkrivenu činjenicu.

Pošto sumnjam u njenu istinitost molim Vas da navedete koji dokument to potvrđuje.

pošalji odgovor

Redovni prolaznik [neregistrovani] (12. 09. 2011, 21:48:51)

;-)

Gospodine Maletkoviću, ono što ste napisali pozivajući se na Ustav Kraljevine Jugoslavije nije istina. Zapravo, tačan je deo koji ste citirali, ali je potpuno netačan zaključak koji ste izneli, jer namerno niste citirali ceo član. Naime, u članu 40. stav 3. se kaže: "Zastupništvo Ministarskog saveta može trajti NAJDUŽE ŠEST MESECI. Po isteku toga roka stupaju u važnost ustavni propisi o namesništvu". (pogledajte odeljak VI)
Isto tako, u pomenutom članu 40. stav 1. se kaže "Zastupništvo se vrši po uputstvima koje Kralj daje", tako da su potpuno netačna tumačenja koja pokušavate da provučete kao pravnu regulativu. Dakle, niti je Ministarski savet mogao da zastupa Kralja duže od šest meseci, niti je to mogao da čini bez njegovih uputstava. Još je smelija i smešnija tvrdnja koju iznosite u vezi samog Mihailovića. Tvrdite da je on (ako ne de jure a ono bar de facto) bio Ministar vojni, a vršio je i poslove Ministra za socijalna pitanja kao i finasija. Kažete i kako vojno-politička grupacija oko Mihailovića ima prerogative Ministarskog saveta!? Ne želeći da budem nekulturan, moram da se zapitam da li Vi imate bar nekih dodirnih tačaka sa pravom, jer stavovi koje zastupate su u najmanju ruku smešni. Ko je to Mihailoviću poverio poslove ova potonja dva Ministarstva? Da nije situacija na terenu? To pravo ne poznaje. Ko je "grupaciji oko Mihailovića" dao prerogative Ministarskog saveta? Da nije situacija na terenu? To pravo ne poznaje (naravno). Pozivate se na Ustav i poštovanje pravne regulative a ceo Vaš komentar ustvari odiše laičkim tumačenjima i nepoštovanjem prava.
Inače , pošto mi prethodni komentar nije prošao, ponovo od vas tražim da navedete izvor za tvrdnju koju ste izneli u Vašem komentaru. To Vas moli i Samaržić, ali iz različitih razloga od mene. On se nada da je to istina, a ja tvrdim da je laž. Lako mi je zatvoriti usta - samo navedite
uobičajenu numeraciju dokumenta na koji se pozivate.

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (12. 09. 2011, 22:52:16)

hm,hmm.. kralj je izdao *edikt*

da se Mihailovic i *grupacije oko njega*, stave pod komandu Broza, time je priznao novu vlast, drzavu i AVNOJ, i Broza, i stavio *tocku* na Drugi svetski rat, prepustio zemlju boljem i boljima.Sto je i dokazano.

pošalji odgovor

Redovni prolaznik [neregistrovani] (13. 09. 2011, 19:37:23)

;-)

G. Zorane B. Maletkoviću, Samardžić i ja još uvek željno očekujemo da dokažete tvrdnju koju ste izneli. Ponavljam Vam da sam javno izneo sumnju da ste izrekli neistinu. Ako imate dokaze iznesite ih u uobičajenoj nomenklaturi dokumenata, a ako ih nemate kao što tvrdim, osnovni red bi bio da se izvinite za iznošenje neproverenih podataka.

pošalji odgovor

Redovni prolaznik [neregistrovani] (15. 09. 2011, 12:16:25)

;-)

Pa dobro, gde je taj Zoran B. Maletković? Hoće li se izviniti zbog iznošenja lažnih podataka ili smatra da je dovoljno samo lupiti nešto o Mihailoviću i da to automatski postaje istina.
P.S.
Samardžiću džaba ste se nadali. Kako ste samo mogli pomisliti da je to istina? Iznenađuje me Vaša naivnost. Pored toliko pregledanih dokumenata Vi toliko želite senzaciju da ste spali na to da verujete likovima koji lupetaju samo da bi nešto pozitivno rekli o Mihailoviću. Zar Vam nije bio dovoljan onaj smešni komentar Maletkovića o Ustavu i Ministarskom savetu da vidite s kim imate posla?
P.P.S.
Komentar pišem u oštrijem tonu ne bih li potaknuo Maletkovića da se javi i stavi u odbranu svoje časti.

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (15. 09. 2011, 12:22:58)

hm,hmm.. *setac*, produzi dalje,

oni, nisu nadlezni za istoriju, oni su *nadlezni za *CIA-CNN-EPP*,tako, da moraju da cekaju, misljenje od svoje *komiteje*, a onda ce kao bajagi da bidnu PA, i da *daju priopcenje za javnost*.Posto su u *javnoj debati*, izgubili *informativni rat*, nalogodavac im nije isplatio obecanu nagradu, pa su se naljutili.

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (16. 09. 2011, 09:57:35)

hm,hmm..ma nece da se lijece,

hoce stalno da se *pecate*,

Pravna regulativa i zloupotrebe [uredi]

Kraljevina Srbija je donijela Uredbu o naseljavanju novooslobođenih oblasti 20. veljače 1914. godine, ali je njeno sprovođenje ubrzo ometeno izbijanjem prvog svjetskog rata već srpnja iste godine.[7]

Između 1918. i 1920, Kosovo je stihijski naseljavano.[28] Kolonizacija novih oblasti je pravno regulirana Uredbom o naseljavanju južnih krajeva, od 24. rujna 1920.[7] Prema ovoj uredbi privatna svojina se mogla oduzeti radi stvaranja naseljeničkih kompleksa, ali je država morala dati u zamjenu zemlju istog boniteta u blizini oduzetog zemljišta. U praksi, to se uglavnom nije poštovalo.[29] Oduzimajući zemlju Albancima, agrarne vlasti ih nisu upoznavale s njihovim pravima. Prilikom gradnje naseljeničkih kompleksa uglavnom se nije vodilo računa o životnim interesima albanskih seljaka: u nekim slučajevima je obiteljima sve oko kuće oduzeto, pa su radi ulaza u kuću morali prolaziti kroz naseljeničko imanje. Ovakvi slučajevi dovodili su u neugodan položaj i Albance i naseljenike.[30] Uredba o naseljavanju južnih krajeva je 1931. pretvorena u Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji, koji je pretrpio određene izmjene i dopune u lipnju 1933.

Sprovođenje kolonizacije i agrarne reforme, koje su bile neposredno povezane, je prvih godina bilo u nadležnosti Ministarstva za agrarnu reformu. Od 1929. godine, kada to ministarstvo prestaje postojati, pa do izbijanja Drugog svjetskog rata 1941. godine, kolonizacija je bila u nadležnosti Ministarstva poljoprivrede.[6] Kolonizacija i agrarna reforma su imale i socijalnu dimenziju jer je zemlja oduzimana od nekadašnjih aga i begova i deljena siromašnim seljacima. Otuđenje tzv. „velikog posjeda” sprovodio je sreski poglavar po odluci velikog župana, poslije čega bi država određivala otkupnu cijenu „viška” zemljišta koje bi bilo oduzeto za potrebe agrarne reforme.[31] Bivši vlasnici često nisu bivali odgovarajuće isplaćeni, a pitanje isplate bivših vlasnika je smatrano kao teret za državni budžet, naročito u godinama svjetske gospodarske krize.[9]

Da bi potakla naseljavanje, država je iz proračuna osigurala besplatan prijevoz i građevinski materijal: 1921. izdvojeno je šest milijuna dinara, a tokom naredne fiskalne godine skoro 24 milijuna.[32] Kolonisti su po naseljavanju oslobađani državnih poreza na tri, a od 1928. na pet godina. Uglavnom je dijeljena državna zemlja, napuštene parcele muhadžira i zemlja oduzeta od odmetnika-kačaka. Skoro četvrtinu zemlje činila su tzv. „bezvlasnička imanja” koja su muslimani trajno napustili. Samo na teritoriji Agrarnog povereništva u Peći je 1919–1939. bilo 9.674 ha trajno napuštenog (kačačkog) zemljišta.[33]

Između 1918. i 1928. promienilo se 23 ministra agrarne reforme, od čega su samo četvorica obišla južne oblasti.[34] Nakon zavođenja šestosiječanjske diktature 1929. godine, među agrarnim povjerenicima su dominirali skoro isključivo pukovnici (Čemerikić, Dimitrijević, Branovački).[9] Rad vrhovnog agrarnog povjerenstva bio je obilježen korupcijom. Iako je zakon nalagao da se zemlja dijeli kronološki, tj. po redoslijedu podnošenja zahteva, u praksi su ipak kvalitetne parcele dijeljene brže onome tko bi platio.[9] I Savez agrarnih zadruga Južne Srbije je bio prilično kontroverzna ustanova. Njen dugogodišnji upravnik Vasa Šaletić je 1936. predlagao iseljavanje Albanaca u režiji Saveza, koji bi istovremeno bio zadužen za otkup njihovih imanja.[9] Pored toga što je politički zloupotrebljavan, Savez je ubrzo postao i simbol korupcije.[9]

Razne zloupotrebe i oduzimanja privatnih imanja albanskih seljaka radi naseljavanja kolonista su imale loše posljedice na odnose mještana i naseljenika, koji su dobijali zemlju oduzetu na taj način.[7] Iz raznih dokumenata se vidi da su agrarne vlasti protuzakonito ograničavale i oduzimale zemlju albanskih seljaka, često bez ikakve zamjene ili naknade.[7] U najtežem položaju su bili Albanci u pograničnim oblastima prema Albaniji, gdje su vlasti nastojale da nasele što više kolonista, smatrajući da će tako osigurati sigurnost granice. U tim su oduzimana imanja albanskih seljaka bez obzira na to mogu li njihove obitelji opstati na ono malo zemlje što im je ostavljeno.[7]
Posljedice [uredi]
Nove jugoslovenske vlasti su 1945. donijele Odluku o privremenoj zabrani povratka kolonistima.

Kao posljedica dugogodišnjeg iseljavanja Albanaca i naseljevanja Srba i Crnogoraca, došlo je do značajnih izmjena u etničkoj strukturi stanovništva. Također, uslijed primjene nasilnih mjera odnosi između etničkih skupina su postali jako napeti, posebno između albanskih starosjedioca i srpskih kolonista, što je imalo posljedica na produbljenje srpsko-albanskog sukoba.[16] Nestalnost kolonističkih posjeda i neregularna podjela zemljišta doveli su do općeg osjećaja neizvjesnosti kod naseljenika na „njihovim” neubaštinjenim posjedima.[9] Mnogi kolonisti su dobijenu zemlju nelegalno prodavali i vraćali se u rodni kraj, ili su je iznajmljivali muslimanskim veleposednicima[35], čime je „poništavan jedan od glavnih ciljeva agrarne reforme i kolonizacije”.[36] S druge strane, neki kolonisti, uglavnom crnogorski, su redovno izazivali konflikte sa domorocima.[37]

Tokom Drugog svjetskog rata, Kosovo je pripojeno Kraljevini Albaniji, koja je bila talijanski protektorat. Brojni srpski i crnogorski kolonisti doseljeni 1920-ih i 1930-ih su protjerani nazad u Crnu Goru i Srbiju, a mnogi su i ubijeni.[38] Krajem rata, neki od srpskih i crnogorskih kolonista protjeranih s Kosova su sudjelovali u masakru Albanaca u Baru.[39]

Po završetku rata 1945. godine, vlasti nove Demokratske Federativne Jugoslavije su svim kolonistima zabranile povratak na Kosovo, jer su smatrani eksponentima predratne velikosrpske politike, od koje se novi režim distancirao.[40] U ožujku 1945. nova federalna vlada je donijela tzv. Odluku br. 153 kojom je svim kolonistima privremeno zabranjen povratak na njihova prijašnja mjesta življenja. Nove vlasti su već početkom kolovoza 1945. usvojile Zakon o reviziji kolonističkih odnosa, koji je za koloniste predviđao izvjesne kompenzacije u Vojvodini, odakle su masovno iseljeni podunavski Nijemci. U rujnu iste godine oko 3.352 „bivših kolonista” je dobilo pravo vratiti se na Kosovo , dok je 306 naseljenika, koji su izgubili pravo povratka, preusmereno u Vojvodinu.[9]


pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (16. 09. 2011, 11:49:29)

hm,hmm citam brt Bobo,

o spasavanju *nenamckih pilota* pilota..
............................................................
Oko Drugog svetskog rata se falsifikuje sve! Da li je zaista najvažnije znati kako da se prohujali istorijski događaji prikažu prema želji naručioca, ili je to smišljena propagandna presija na duže staze. Kako to da se SAD „istorijski“ predstavljaju kao glavni pobednici u Drugom svetskom ratu, a skriva se činjenica da su američke vojne isporuke Nemačkoj nastavljene čak i onda kada je nemačka vojska hitala prema Moskvi i da je otvoren drugi fron tek kada je bilo jasno da SSSR nezadrživo lomi nemački otpor i ide ka Belinu.
............................................................
Molotov potpisuje sporazum, iza njega stoji
Ribentrop do koga je Staljin
Iza svih pokušaja da se danas u centar problema početka Drugog svetskog rata stavi pakt Molotov – Ribentrop, (službeni naziv: Pakt o nenapadanju između Nemačke i Saveza Sovjetskih socijalističkih republika) stoji težnja da se skrene pažnja neinformisane javnosti sa one uloge, koju su odigrale SAD i Velika Britanija u Hitlerovoj političkoj karijeri. U njegovom pojavljivanju i političkom uzdizanju pripremama za rat i svemu onome u čemu su mu pomogle da Nemačke stvori pravu ratnu mašinu. Zapadne demokratije su od samog početka u fireru videle svoje oruđe, koje je trebalo da slomi SSSR i u začetku uništi samu mogućnost alternativnog (socijalističkog) uređenja života na planeti. U to vreme, kada je u Americi divljala Velika depresija, Sovjetski Savez je uspešno sprovodio industrijalizaciju i pokazivao neviđene za zapadnu ekonomiku dinamiku rasta privrede. Pri
tom u zemlji nije bilo nezaposlenosti, likvidirano je siromaštvo, svi trudbenici imali su čvrste socijalne garancije. Sve je to ostvareno zahvaljujući ozdravljenju socijalne strukture društva, iskorenjivanju eksploatacije, nepostojanju klase parazita-rentijera, koji ništa ne stvaraju već samo troše. Snaga sovjetskog primera u svetu bila je ogromna i za vladajuće krugove zemalja Zapada stvarana je realna opasnost od gubljenja vlasti. I zato je blagonaklonost tih krugova prema Hitleru i njegovoj agresivnoj retorici bila tim veća što su snažnije odjekivale njegove antisovjetske parole.

Sjedinjene Države imale su i još jednu računicu – da naoružavaju i ojačavaju Hitlera. Amerika je bila zainteresovana za započinjanje krupno-dimenzionisanog rata u Evropi, kako bi na račun vojnih narudžbina od svih zaraćenih strana izvela iz krize svoju industriju i načinila tehnološki skok, izdvajajući se od konkurenata u kapitalističkom svetu. Uz pretenzije da na taj način postane uvaženi vodeći lider Zapada. U poslednje vreme o tome nekako nije zgodno da se priča, ali američke vojne isporuke Nemačkoj nastavljene su čak i onda kada je nemačka vojska hitala prema Moskvi, u punom skladu sa Trumanovim principom po kome Sjedinjene Države treba da prate rat između Nemačke i SSSR i pomažu one, kome će u datom trenutku biti teže. Tojest, interesima američkog kapitala odgovaralo je odugovlačenje rata što je moguće duže. Vojna pomoć Hitleru prestala je tek 11 decembra 1941. godine, i to nakon što je Nemačka sama objavila rat Americi. No i posle toga Amerika je ratovala sasvim pasivno. Uzmimo makar u razmatranje činjenicu kako su Amerikanci sa Englezima dve godine otvarali Drugi front – čekajući u stvari ishod nemačkog pohoda na SSSR.

Političku i ličnu sudbinu Hitlera predodredio je njegov poraz na Istočnom frontu. Da je Nemačka ratovala samo protiv SAD i Velike Britanije, onda bi Hitler, najverovatnije, bio živ i do dana današnjeg. No ishod Staljingradske, a potom i Kurske bitke označio je po sebi fundamentalni prelom u ratu, pa su Ruzvelt i Čerčil shvatili da treba požuriti, jer se u protivnom mogli izgubiti korak i u poratnom uređenju sveta mogu i da ne učestvuju. Tada je tek usledilo iskrcavanje u Normandiji više kao potreba ozbiljnog učešća u ratu na Evropskom kontinentu kako se jedinice SSSR-a ne bi našle i u Parizu. Međutim, i posle toga naši takozvani saveznici nisu odustajali od pokušaja da se dogovore sa Hitlerom ili njegovim okruženjem iza naših leđa, a Čerčil je i uopšte predlagao da se ne razoružavaju jedinice vemahta, jer one mogu dobro doći u borbi protiv boljševika.

Niz zemalja je za vreme Drugog svetskog rata istupilo iz fašističkog bloka i pridružilo se antihitlerovskoj koaliciji. Iran, Irak, Italija, Rumunija, Mađarska, Bugarska, Finska. Kada sve sagledamo tom spisku faktički treba dodati i SAD sa Velikom Britanijom, koje se sada, za čuđenje, smatraju maltene glavnim tvorcima pobede nad fašizmom.

Piše: Andrej Konurov

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (16. 09. 2011, 15:51:23)

hm,hmm.. zbrisao je i njegov *punac*,

dok su *neki*, ginuli, oni su vodili rat *pod jorgan planinom*, i to na *medjunarodnom, monarhistickom* diplomatskom planu,..
.............................................................
TOKOM 1942. i 1943. godine jedno lično pitanje kralja Petra zaokupljalo je pažnju srpskih ministara. Sve je počelo 21. aprila 1942. godine, kada je kralj na jednom prijemu upoznao grčku princezu Aleksandru, kćerku grčke princeze Aspazije. Devojka je bila prijatne spoljašnosti, veoma simpatičnog ponašanja, što je osvojilo jugoslovenskog kralja. Posle tog prvog susreta, nastavili su da se viđaju i vremenom se razvila ljubav između dvoje mladih. Princeza se zatim, preselila u Kembridž, navodno radi pohađanja jednog tečaja za bolničarke, a stvarno da bi bila bliža svom izabraniku, koji je već počeo da mašta o ženidbi.
Posle nešto više od mesec dana njihovog poznanstva, kralj Petar se, sa dozvolom svoje majke kraljice Marije, obratio odbeglom grčkom kralju Đorđu za dozvolu da stupi u brak sa princezom Aleksandrom, što je on sa zadovoljstvom prihvatio. Iznenađeni takvim obrtom, srpski ministri su bili mišljenja da se kralj ne sme ženiti usred rata, u vreme kada srpski narod preživljava najstrašnije dane u svojoj istoriji, kada je cela zemlja ogrezla u krvi i kada skoro da i nema srpske kuće koja nije zavijena u crno. Ako bi to učinio, smatraće se da kralj ne saoseća sa svojim narodom, a to može ozbiljno naškoditi njegovoj popularnosti. Kraljica Marija, koja je u početku odobravala vezu svoga sina sa grčkom princezom, i sama se kasnije usprotivila sklapanju braka.
Britanski zvaničnici nisu imali razumevanja za stav srpskih ministara. Rezonovali su da se čovek može ženiti i u ratu isto kao i u miru, a svadba se ne mora smatrati veseljem, koje ne bi trebalo priređivati usled žalosti. To nije pokolebalo Jovanovićevu vladu da 18. jula 1942. objavi saopštenje u kome se kaže da se pitanje braka kralja Petra neće postavljati do kraja rata, dokle god njegov narod, izložen surovim stradanjima, ne povrati slobodu i nezavisnost. Mislilo se da je time pitanje kraljeve ženidbe skinuto s dnevnog reda.
U proleĆe 1943. godine, pod uticajem devojčine majke, princeze Aspazije, ponovo se pokreće pitanje braka. Verujući da je položaj saveznika tada povoljniji na svim frontovima i da se, možda, bliži kraj rata, kralj Petar je pripremio memoar u kome je izložio argumente u korist svoje ženidbe. Oni su se, uglavnom, svodili na to da je, radi učvršćenja dinastije, u ovim burnim i teškim vremenima potrebno da on, kao kralj što pre dobije naslednika.
Dva neprijatna događaja - napad Japana na Perl Harbor i objavljivanje rata Pavelićeve NDH Americi uzburkali su javno mnjenje u ovoj velikoj zemlji. U preispitivanju odnosa u bivšoj Jugoslaviji vesti o masovnim zločinima ustaša nad srpskim civilima imale su veliki značaj. Oni su uticali, pre svega, jače diferenciranje između srpskih i hrvatskih iseljenika u Americi i Kanadi, ali i na zauzimanje opreznog stava Bele kuće prema jugoslovenskom pitanju.

Kralj se lično 31. marta obratio premijeru Čerčilu podužim pismom u kome je izložio svoju želju da sklopi brak sa princezom Aleksandrom, s kojom je u vezi već godinu dana:... Osećam da moram, što je pre moguće, posle venčanja, da idem na Srednji istok, ili kuda i gde Vi nalazite da mogu doprineti ujedinjenju svog naroda, koji je rastrgan građanskim ratom... Spreman sam da idem u Jugoslaviju, ako se bude smatralo da je to najbolje, da bih bio sa svojim narodom i borio se rame iz rame s njim. Samo na taj način mogu uzeti učešća u njegovom oslobođenju.

Pre nego što je odgovorio, Čerčil se konsultovao u Forin ofisu i pošto je od njega dobio potvrdu da jugoslovenska vlada ne odobrava venčanje "zbog nekog starog srpskog običaja da ne može da bude venčanja dok je zemlja u ratu", on je zamolio kralja Petra da pričeka dok ne stigne odgovor od đenerala Mihailovića. A što se tiče Kraljeve želje da se borbeno angažuje na frontu, Čerčil se saglasio sa njegovim odlaskom na Srednji istok, jer smatra da bi to bio izvor ohrabrenja za njegovu vojsku i narod, ali nije odobrio predlog da ide u Jugoslaviju i bude sa svojim narodom: Učinićete mu (narodu) daleko veću uslugu čekajući povoljnu priliku da biste se vratili kada kucne čas slobođenja.

Dugo očekivani telegram od đenerala Mihailovića stigao je 13. avgusta i Kralj je bio ushićen njegovom sadržinom. Naime, ministar vojni javio je kako je, preko svojih komandanata, ispitao raspoloženje naroda u Istočnom Pomoravlju, u oblastima Kopaonika, Sandžaka, Hercegovine i Dalmacije, kao i mišljenje Crkve i beogradskih krugova i "svuda naišao na pozitivan odziv".

Ohrabren ovim telegramom Kralj se obratio britanskom premijeru, zatraživši podršku da se venčanje obavi u novembru po njegovom povratku sa planiranog puta na Srednji istok. Čerčil je i ovog puta konsultovao Idna, koji mu je bez dvoumljenja odgovorio da bi "za Kralja bilo mudrije da pričeka da se vrati u Jugoslaviju, no da bi venčanjem, na brzu ruku, stavio na kocku svoj ne mnogo siguran položaj". Osim toga, ne može se smatrati da je Mihailovićeva poruka, kojom se daje blagoslov venčanju, pouzdana jer on stvarno nije u mogućnosti da govori u ime vascele Srbije, kada se zna da je Nedićev stav prema venčanju negativan, a da se i ne govori o raspoloženju partizana prema kralju.
Čerčil se ovoga puta složio sa svojim državnim sekretarom i obavestio kralja Petra da bude strpljiv i sačeka oslobođenje zemlje.

Spremili razanj, a zajac negde na Drvaru, Zelengori...?

pošalji odgovor

Зоран Б. Малетковић [neregistrovani] (16. 09. 2011, 16:01:59)

''другови'' комунисти ''здраво''!

Чега се ви комунисти плашите па не смете да се потпишете пуним именом и презименом већ користите нека конспиративна имена: редовни пролазник, луне, мали зелени (црвени) мозгоједац и т.д., кад су ваши на власти у континуитету од 1945.г. до данас. Сви моји (отац, стричеви, обојица деда) су били у ЈВуО и Равногорском покрету илити у Четницима. Можда сте навикли на андерграунд позицију и деловање из мрака - то је ваш стил. Ја не желим да водим никакву дискусију са вама јер би то био разговор са зомбијима. Ја се нисам плашио комуниста ни у вампирово доба кад је могла да се заради робија а и да оде глава.
Али поставићу вам неколико питања из ваше комунистичке повјести:
1). Знамо како се звао ваш ''вољени'' кад је последњи пут кмекнуо. Да ли знате како се звао кад је први пут кмекнуо и које му је било право име од 73 које је користио?
2). Крајем 1945.г. на седници ЦК ''вољени'' је рекао: ''Доста више са тим осудама и убијањима. Толико сте побили народа да се народ више смрти и не плаши!'' Мада је било убијања и после тог датума.
Потпитања:а) На кога је мислио кад је то рекао? б)Колико треба побити народа да се народ више смрти и не плаши?
3). Одакле вуче легитимитет одлука малог јожа и његових сатрапа из Јајца 1943.г. Видели смо где је завршила држава која је настала у Јајцу!
4). Ко је дао Панчићев врх шиптарима и јужније територије? Из које је он партије и да ли је његова партија данас на власти у Србији.
П.С. У вези саслушања Д. Михаиловића податке ћу дати Господину Самарџићу. Можда ћу му послати на његов сајт а можда ћу објавити и у Pressu.

pošalji odgovor

Redovni prolaznik [neregistrovani] (16. 09. 2011, 19:37:59)

;-)

Gospodine Zorane B. Maletkoviću, konačno ste se pojavili. Željno sam to očekivao nadajući se da ćete pružiti dokaze za ono što tvrdite. Ali, zaludu moje nade.
Javno sam Vas optužio da izosite neistine, a Vi niste našli za shodno da na to odgovorite nego kažete: "У вези саслушања Д. Михаиловића податке ћу дати Господину Самарџићу. Можда ћу му послати на његов сајт а можда ћу објавити и у Pressu." Koja konspiracija i tajnost! Pa upoznajte nas sve sa tim podatkom/dokumentom ili šta je to već. Ajte molim Vas, pa Vaša priča je nivo osnovne škole. Ja ponovo javno tvrdim da iznosite neistinu i da taj dokument ne postoji, a Vi dokažite suprotno. Nevolja je što to ne možete da uradite pa onda raspredate priču: "Možda ću uraditi ovo, možda ću uraditi ono... (a možda ću i oćutati - to bi bilo najpametnije).

I posle svega Vi imate kuraži da postavlajte pitanja. Zaboravili ste naravno da mi odgovorite i zašto ste besramno selektivno citirali Ustav i izveli potpuno netačan zaključak. Ali, bio sam potpuno nerealan očekujući da odgovorite. Kako biste to i učinili kada i sami znate da ste spinovali i iznosili netačne podatke.

Ostavite se Vi ovoga - ova rasprava nije za Vas. Ovde razgovor vode ozbiljni ljudi koji se možda ne slažu u mnogim stvarima, ali bar ne padaju toliko nisko da iznose istine tipa "Što je babi milo..."

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (18. 09. 2011, 11:59:38)

hm,hmm..*drugovi monarhisti zdravo*

na zalost, drug Lune je u prvu, pukli smo ko zvecke,bezali smo, sakrivali se, jednostavno, promasili smo temu XX, a cini se i XXI vek..hm,hmm uvek *vas*,* tagze pobegatelj*..Vrangel.

http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/9/90/Wrangel_Pyotr_3.jpg

КОЗАЦИ РАСПОРЕЂЕНИ УЗ АЛБАНСКУ ГРАНИЦУ
Сергеј Николајевич Палеолог, "спровео међу руским избеглицама у Краљевини СС, године 1920/21, акцију прикупљања помоћи за јединице руске армије које су биле стациониране по логорима у околини Цариграда. Сав прикупљени новац послат је генералу Врангелу".

Грађански рат у Русији окончан је победом Лењина и његових присталица. Најжилавији отпор бољшевицима пружио је руски генерал Петар Николајевич Врангел. Пред надмоћним непријатељским снагама, генерал Врангел био је приморан да са Крима евакуише, 15. новембра 1920, последње остатке своје армије. Евакуација је спроведена уз помоћ 126 бродова. У изгнанство је кренуло 150.000 Руса. Од тог броја 100.000 су били војници, а 50.000 цивили.
Из те групе 22.000 Руса нашло је уточиште у Србији.
Главни штаб Врангелове армије сместио се у Сремским Карловцима.

Генерал Врангел намеравао је да "сачува језгро руске армије ради поновне борбе с бољшевицима. Врангелов штаб предложио је насељавање донских козака у јужним деловима Србије.
Влада СХС децембра 1920. прихватила је ту молбу. Према плану, козаке је требало населити првенствено на Косову, а њихов број имао је да износи око 7.000. Средином марта 1921. одустало се од тог пројекта. Врангелове јединице представљале су фактор са којим се морало да рачуна у оквирима европске политике".

Око 4.500 руских војника примљено је на војну службу, у пограничну стражу.
Чак је "коњичка артиљерија, под омандом генерал-лајтнанта Росљакова била распоређена уз албанску границу.
Кубанска козачка дивизија била је распоређена на изградњи изузетно важног путног правца Врање-Босилеград.
Делови Донског козачког корпуса радили су на изградњи пута Гостивар-Дебар".
Петар Николајевич Врангел је такође одабрао Србију за своју другу отаџбину. Био је инжењер рударства, а потом завршио Генералштабну војну академију.

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (18. 09. 2011, 14:11:04)

hm,hmm.. Vrangel, je bio *malji deca*

za Vlasova..i *srbe*,

http://forum.krstarica.com/showthread.php/458477-Ruska-oslobodila%C4%8Dka-armija-ROA-1941-1945

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (19. 09. 2011, 11:04:55)

hm,hmm....*dokle tako*, pita jedan *suzanj*,

*krik iz tame,nije iz hayeta*..?

*Kozaci iz Sibira na Ravnoj gori promovisali četničkog vojvodu Rada Čubrila u atamana. Novi vođa morao da istrpi snažan udarac bičem

RAVNA GORA – Iako je zvanično okupljanje ravnogoraca zbog izbora odloženo za 17. maj, proteklog vikenda je na Ravnoj gori bilo preko hiljadu ravnogoraca iz svih, kako kažu četnici, srpskih zemalja. Ipak, najsvečanije je bilo u taboru Pokreta srpskih četnika pod komandom vojvode Rada Čubrila, gde je, pored velikog broja pripadnika ovog pokreta, bilo i dvadesetak Kozaka iz Sibira pod komandom atamana Sergeja Kuzglova Rodmana.

Pored toga što su došli da se poklone senima Dragoslava – Draže Mihajlovića i da odaju poštu svim četnicima, kozački ataman je prilikom boravka na Ravnoj gori promovisao vojvodu Rada Čubrila u kozačkog atamana, i to po drevnom kozačkom običaju. Razlog za odavanje ovako visokog priznanje četničkom vojvodi Radu Čubrilu, po izjavama njegovih saboraca, ali i Kozaka koji su se pod komandom Čubrila borili u okolini Knina, leži u njegovoj dokazanoj hrabrosti u borbama i zbog njegove istrajnosti u odbrani pravoslavlja, što je, inače, i jedan od glavnih ciljeva sibirskih Kozaka.

Prema kozačkom običaju, svi Kozaci koji prisustvuju dodeli zvanja atamana, ali samo muškarci, zajedno sa onim ko prima zvanje stanu u krug i veoma je važno da iza njihovih leđa nema nikog jer se veruje da jedino tako novi ataman neće imati nekog ko će mu raditi iza leđa. Kozaci su redom ispili po votku i pojeli po parče hleba, nakon čega je kozački jeromonah održao molitvu za zdravlje i postojanost novog atamana. Posle toga kozački ataman je svom snagom korbačem udario preko leđa novog vođe i predao mu bič kojim ga je šibao, kao simbol vlasti, snage i čestitosti. Tako je četnički vojvoda Rade Čubrilo dobio novu titulu. Ataman je vođa jednog odreda kozaka, a često ga nazivaju i kozački harambaša.

- Udaranjem, i to baš žestokim, simbolično se sa biča prenosi britkost i snaga na novog atamana. Za mene je promovisanje u kozačkog atamana i primanje biča kao simbola kozačkog vođe velika čast i obaveza, da opravdam poverenje koje su mi ukazala naša braća Kozaci, moji saborci sa ratišta širom Kninske Krajine. Danas su oni bili naši gosti na Ravnoj gori, nakon čega odlaze na Kosovo i Metohiju, a već je dogovoreno da jedna grupa srpskih četnika uzvrati posetu Kozacima u Sibiru – istakao je srpsko-ruski ataman Rade Čubrilo.*

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (19. 09. 2011, 13:50:12)

hm,hmm..*Drugovi* monarhisti..*dovidjenja*

neki, *Brozovi komunisti,pretci tada na vlasti*...hm,hmm

Ali ni to nije bilo sve ! Kraljevina SHS je, recimo, preuzela obavezu da isplati sve dugove Crne Gore, zajam za zeleznice u BiH, kao i dugove Austrougarske u iznosu od 130 miliona zlatnih kruna. Sem toga, propala kruna, koja se u Becu i Trstu menjala po kursu od hiljadu kruna za jedan dinar, u Kraljevini SHS se menjala po skandaloznom kursu od cetiri krune za dinar…

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (20. 09. 2011, 11:42:59)

hm,hmm.. pa, vas voljeni je bio,

Adolf Hiyler, na celom prostoru *nekapitulirane monarhije*, to se ne dovodi u smunju.

http://www.znaci.net/00001/41_17.htm

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (25. 09. 2011, 12:39:42)

hm,hmm, Marks...?

*odumiranje drzave*....?
............................................................
Krah Kraljevine
02. februar 2005. 00:00 | Komentara: 0

General Simović bezuspešno posle 27. marta pokušao da u Beograd vrati bivšeg predsednika vlade Milana Stojadinovića. Kraljevina je prestala da postoji kada je Stojadinović stigao na Mauricijus.

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (25. 09. 2011, 19:08:33)

hm,hmm.. chihca, mani se corava posla,

vrati im orden, budi Sbin !!
..............................................................
PARIZ - Francuskinja Anita Alegr vratila je predsedniku Nikoli Sarkoziju orden Legije časti, kojim je 2009. godine odlikovana za akcije u odbrani građanskih prava koje je pokrenula u okviru udruženja za podršku mladima koju predvodi, piše list Depeš.
Visoko odličje Anita je tada prihvatila, ne bez ustezanja, zbog svoje organizacije i grada Karmoa na jugu Francuske u kome živi.
Nedavno je, međutim, izjavila da orden nosi kao "zatvorenik gvozdenu kuglu" i da se "oduvek borila za ljudska prava, za prava žena i dece, za jednakost, čovečanstvo i laicizam".

Zato je odlučila da, ipak, vrati odlikovanje, što je nedavno i učinila. Orden je spakovala u kovertu i, zajedno sa propratnim pismom, poslala poštom Velikom majstoru Reda Legije časti koji je francuski predsednik Nikola Sarkozi.
U pismu Anita ističe da "se oduvek borila protiv ideja koje on zastupa i politike koju on sprovodi zajedno sa ministarstvom imigracije, integracije i nacionalnog identiteta".
"Iz vaše lektire ste izbrisali Viktora Igoa i njegovu odbranu državne i laičke škole. Rastačete javne službe, gledajući kako siromašni postaju još siromašniji, primoravajući ih da traže milostinju od raznih zajednica, zaboravljajući na nekadašnju solidarnost", navodi ona.
Obećala je da će, oslobođena "bremena Legije časti", nastaviti beskompromisnu borbu protiv svih oblika mračnjaštva, diskriminacije i nepravde.

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (01. 10. 2011, 11:48:52)

hm,hmm.. zbrisala kraljevina,

pa i Srbija srlja za njom u eUropu...?

Gde pripada Kosovo?
I u Centru za evropsku politiku u Briselu smatraju da će izveštaj Evropske komisije o progresu u evrointegracijama biti generalno pozitivan, da će potvrditi da je Srbija spremna za pristupne pregovore, ali i da će se Beograd pozvati da osigura nastavak dijaloga sa Prištinom. Iako sada izgleda da je situacija bezizlazna, jer Beograd prvenstveno želi rešenje krize na severu Kosova, dok iz EU poručuju da o prelazima na severu neće biti reči u dijalogu ili drugim pregovorima, analitičarka za Balkan Roza Balfur u razgovoru za Dojče vele podseća da je dijalog i ranije bio otkazivan, pa nastavljan:
„Mislim da će Srbija osetiti pritisak koji dolazi iz Brisela, pogotovo što se približava 12. oktobar kada će Evropska komisija izaći sa mišljenjem. Bilo bi u interesu Srbije da učini sve i pokaže spremnost za nastavak dijaloga pre 12. oktobra. To bi moglo da ima pozitivan uticaj, ne u kontekstu samog mišljenja, što je rezultat celogodišnjeg rada i postizanja kriterijuma, već na atmosferu koja može da prati taj izveštaj.“
Balfur dodaje da se EU trudi da podstakne i Beograd i Prištinu na nastavak dijaloga, bez prejudiciranja njegovog konačnog ishoda, ali ocenjuje i da se sam dijalog fokusira na pitanja koja bi trebalo da budu tehničke prirode, dok primene postignutih dogovora zadiru u srce celog problema, a to je – gde pripada Kosovo, a pogotovo sever Kosova.

(Deutsche welle)

pošalji odgovor

Cornelia [neregistrovani] (02. 11. 2011, 08:30:37)

sVoSeMNAXQoodPB

Wowza, problem solved like it never hppeaend.

pošalji odgovor

Lune [neregistrovani] (17. 12. 2011, 12:00:13)

hm,hmm ,..nije kapitulirala, nego je

pukla ko zvecka,i ne samo ona..!
.............................................................
Lenjin i njegova 32 revolucionara, uključujući žene i decu, polaze vozom iz Ciriha, iz neutralne Švajcarske i u oklopnom vagonu bezbedno prelaze teritoriju cele Nemačke, koja je u ratu sa Rusijom. Iza Kajzerovih leđa njihov bezbedan prolaz omogućio je general Staf, koji je ruske revolucionare snabdeo novcem i potrebnim dokumentima. Na mestu visokopozicioniranog službenika u tadašnjoj nemačkoj obaveštajnoj službi nalazi se Maks Moric Varburg. Istovremeno on zauzima i položaj direktora Rotšildove i Varburgove banke u Frankfurtu. Njegova rođena braća Feliks i Pol Varburg, nastanjeni u SAD, odigrali su zapaženu ulogu u konačnom usvajanju Zakona o Federalnim rezervama. Pol je bio oženjen Ninom Leb, ćerkom Solomona Leba, vlasnika najmoćnije američke međunarodne banke Kun, Leb i kompani (Kuhn, Loeb & Company). Drugi Maksov brat Feliks bio je oženjen kćerkom Jakov Henri Šifa, koga su Rotšildovi iz Nemačke poslali još sredinom XIX veka u misiju preuzimanja kontrole nad monetarnim sistemom SAD. Šif je prvo postao direktor Kun, Leb i kompani, a kasnije je Rotšildovim novcem otkupio ovu firmu. Za njega je još 1949. godine obelodanjeno da je sa dvadeset miliona dolara u zlatu pomogao boljševicima da dograbe svu vlast u Rusiji.[20]

Za razliku od Lenjinove ekipe, Trocki i njegovi revolucionari doživeli su sitne neprijatnosti prilikom plovidbe prema Rusiji. Naime, kanadske vlasti hapse Trockog i njegove pratioce odmah po njihovom prispeću u luku Halifaks, kao očigledno sumnjivu družinu s američkim pasošima. Međutim, za samo nekoliko sati, sa najviših mesta iz Vašingtona i Londona, stižu urgencije da se pritvorenici puste.

„Predsednik Vudro Vilson je bio dobra vila (najverovatnije prema uputstvima `pukovnika Hauza i njegovih pomagača`) koja je snabdela Trockog pasošem da se vrati u Rusiju i podstakne revoluciju. Uz ovaj američki pasoš su poklonjene ulazna viza za Rusiju i britanska tranzitna viza.“ [21]

Kanadske vlasti popuštaju i oslobađaju Trockog i njegove revolucionare kako bi mogli da nastave put do njihovog krajnjeg odredišta. Da bi se pridružili Lenjinu u zajedničkom poduhvatu obaranja ruske krune, zatiranja pravoslavne vere i ukidanja privatne svojine. Da bi, na kraju krajeva, potpuno zagospodarili jednom moćnom imperijom koja se, prema svim stručnim pokazateljima, kretala ka dominantnoj poziciji u svetu.

„Može li iko posumnjati da su upravo međunarodni bankari iza scene režirali čitavu predstavu.“ [22]

pošalji odgovor

Find us on Twitter

Милослав Самарџић
Милослав Самарџић

Милослав Самарџић је рођен 22. новембра 1963. у Александровацу, где је
завршио основну и средњу школу (новинарски смер). Економски факултет у Крагујевцу завршио је 1989, на сектору маркетинг. Као студент завршио
је новинарску школу "Вечерњих новости", у зиму 1983/84. године, и постао један од крагујевачких дописника овог дневника. У ''Погледе'', тада лист студената Крагујевачког универзитета, долази 1984. године. ''Новости'' напушта 1986, због необјављених критичких текстова према
тадашњем режиму. Крајем 1985. у ''Погледима'' постаје уредник рубрике
''Универзитет'', а дужност главног и одговорног уредника преузима 1987. године, на којој с мањим прекидима остаје до престанка изласка
листа, 2005. године.

У уводнику из фебруарског броја ''Погледа'' 1988. Самарџић је објавио
коменатар о вишепартијском систему, што је био први чланак у коме се
вишестраначје код нас помиње у позитивном контексту од 1944. године. У
уводнику мајског броја 1989. објавио је ''Предлог за укидање закона о
заштити имена и лика Ј. Б. Тита'' - први предлог те врсте у земљи. У
новембарском броју 1989. године објавио је први афирмативни чланак о
ђенералу Дражи Михаиловићу, а на насловној страни била је до тада
скривана немачка потерница за ђенералом на 100.000 рајхсмарака у
злату.

Крајем те 1989. године почиње оснивање опозиционих странака у Србији,
којима ''Погледи'' уступају простор и тако постају прво опозиционо
гласило.

Маја 1990. године Самарџић објављује први интервју престолонаследника
Александра Карађорђевића српским новинама.

Под његовим руководством лист постаје врло читан, а у јуну 1990.
достиже тираж од 200.000 примерака. ''Погледи'' су тада били
најтиражнији и најчитанији друштвено-политички часопис у земљи. Ујесен
1990. године ''Погледи'' први покрећу тему о ратним и поратним злочинима комуниста. Због ове теме, а и неких других критичких чланака, Самарџић се нашао на суду преко 100 пута. Био је оптуживан за вербални деликт и клевету путем штампе, али ни једном није осуђен. Од 1986. до 1993. позиван је на више стотина тзв. информативних разговора у тајну полицију. Полицијски досије, који је видео после 2000. године, састоји се од око 600 страница извештаја о прислушкивању телефона, праћењу рада и кретања. У досијеу се налазе и транскрипти прислушкиваних разговора са војводом Момчилом Ђујићем и другим истакнутим личностима српске емиграције.

''Погледи''  су иступили са универзитета и постали друштвено предузеће
крајем 1990. године. Наредне године Самарџић их откупљује, без имовине, а у замену за право коришћења назива листа преузима обавезу да финансијски и стручно помаже штампање новог студентског листа, ФАКК.

У ''Погледима'', као и у десетак новина и часописа у којима је сарађивао и још сарађује, објавио је преко 1.000 чланака.

Прву књигу написао је и објавио као станар крагујевачког студентског дома, 1989. године. Од те године почиње и проучавање историје Другог
светског рата, а нарочито Југословенске војске, односно четничког покрета ђенерала Драже Михаиловића. Истраживао је архивску грађу у низу музеја и архива. Највише се бавио проучавањем докумената Војног архива у Београду, пре свега његове Четничке архиве, као и Немачке архиве (са преводиоцем). Хиљаде страница пронађених докумената цитира у својим књигама. У тзв. теренском делу истраживања, интервјуисао је око 50 Дражиних четника, већином официра. Зато на пољу историје исказује најплоднији рад и данас је један од наших најбољих познавалаца проблематике Другог светског рата. Његово највеће научно стваралаштво јесте петотома књига о генералу Михаиловићу и четничком покрету, која важи за најобимнију и најдокументованију историју Другог светског рата код нас, са око 3000 страница и око 8000 фуснота.

Као уредник издавачког сектора ''Погледа'', објавио је у Србији петнаестак знаменитих књига српске четничке емиграције.

У међувремену, Самарџић показује занимање за лингвистику и књижевност: године 1995. појавило се прво издање његове обимне студије ''Тајне 'Вукове реформе''', а 2007. први роман ''Борачки крш''. Те године
постао је члан Удружења књижевника Србије.

Објавио је следећа дела:

- "Ђаци на Голом отоку" (1989),

- "Краљ је наш" (1992),

- "Генерал Дража Михаиловић и општа историја четничког покрета" (прво
издање 1996, друго 1997, први том трећег измењеног и допуњеног издања
2004, други том 2005, трећи 2006, четврти 2007; од 2005. године ова
књига се објављује и у меком повезу, мањег обима и формата, а до сада
је објављено 12 наставака),

- "Тајне Вукове реформе" (1995. и 1997),

- "Забрањени очеви у исповестима своје деце" (прво издање 1998, друго
допуњено 2003),

- "Истина о Калабићу" (прво издање 1999, друго 2003, треће измењено и
допуњено 2007),

- "Борбе четника против Немаца и Усташа (1941-1945), Књиге 1- 2" (2006),

- "Сарадња партизана са Немцима, усташама и Албанцима (2006)",

- "Борачи крш" (2007),

- ''Војвода Момчило Ђујић'' (2008),

- "Ђенерал Дража - Војвода Ђујић, ратна преписка" (2009).

Приређивач је албума четничких фотографија које је јавност први пут
видела:  "Албум српских четника ђенерала Драже Михаиловића у 1.000
слика" (први том 1998, други 2000, трећи 2002), "Албум Ђенерала Драже"
(2008) и "Албум Николе Калабића и Горске краљеве гарде".

Сарађивао је у следећим документарним ТВ серијама:  "Равногорска
читанка" (2000), "Више од пола века - Кент" (2002) и "Записи из
равногорског покрета" (2007). Тренутно је стручни сарадник на изради
још једне документарне ТВ серије.

Учествовао је на многим трибинама у земљи и у српској емиграцији.

Живи и ради у Крагујевцу. Ожењен је, има двоје деце.

Najnoviji komentari

miki [neregistrovani] 03. 09. 2011

glupost

Lune [neregistrovani] 03. 09. 2011

hm,hmm.. konacno, sedi 5 ! prosao si popravni,

Lune [neregistrovani] 03. 09. 2011

hm,hmm.. Miki, sedi 5 !

Lune [neregistrovani] 03. 09. 2011

hm,hmm.. popravni se inace *poklapa*,

Боба [neregistrovani] 03. 09. 2011

Брат Луне

krstivoke [neregistrovani] 03. 09. 2011

miloslave osini po ledini

Lune [neregistrovani] 03. 09. 2011

hm,hmm.. ali ovo nije *hrvatski tisak*objavio,

Милослав Самарџић [neregistrovani] 03. 09. 2011

ЈОЗО ТОМАШЕВИЋ

Lune [neregistrovani] 03. 09. 2011

hm,hmm citam brat Bobo,

Lune [neregistrovani] 03. 09. 2011

hm,hmm.. mali je *korak* ili *pomak*

Prolaznik [neregistrovani] 03. 09. 2011

Nego sta je onda bilo???

Prolaznik [neregistrovani] 03. 09. 2011

Nego sta je onda bilo???

ercov dragacevski [neregistrovani] 03. 09. 2011

Ne kloni

Александар Динчић [neregistrovani] 03. 09. 2011

Шта каже историчар Ј.Томашевић

Lune, [neregistrovani] 03. 09. 2011

hm,hmm.. Jozovanje, zozovanje,

antifasista [neregistrovani] 03. 09. 2011

istina o hitlerovom padu

Боба [neregistrovani] 03. 09. 2011

Брат Луне неписмени

Lune [neregistrovani] 03. 09. 2011

hm,hmm... ne kloni i prioni,

Monarhista [neregistrovani] 03. 09. 2011

Komunisti, fašisti...

Александар Динчић [neregistrovani] 03. 09. 2011

Да ли је Краљ или Мољевић?

Republikanac [neregistrovani] 03. 09. 2011

Cetnici fasisti...

Lune [neregistrovani] 03. 09. 2011

hm,hmm.. brat Bobo,

Боба [neregistrovani] 04. 09. 2011

Брат Лухе

Ликота [neregistrovani] 04. 09. 2011

Смир'те се другови...

Vasa Cubrilovic [neregistrovani] 04. 09. 2011

Mit

Lune [neregistrovani] 04. 09. 2011

hm,hmm.. samo napred, u zlo,

Lune [neregistrovani] 04. 09. 2011

hm,hmm.. sta bi bilo da je bilo...?

Милослав Самарџић [neregistrovani] 04. 09. 2011

СМИЉА АВРАМОВ О КАПИТУЛАЦИЈИ

Lune [neregistrovani] 04. 09. 2011

hm,hmm.. to su decki, alarmantne glasine,

felixus [neregistrovani] 04. 09. 2011

nepotrebno

Lune [neregistrovani] 04. 09. 2011

hm,hmm.. ni ja nevidim potrebe,

Lune [neregistrovani] 04. 09. 2011

hm,hmm..pitanje, hm,hmm

Александар Динчић [neregistrovani] 04. 09. 2011

Смиља и Савка

Ликота [neregistrovani] 05. 09. 2011

Да, да, Луне....

Redovni prolaznik [neregistrovani] 05. 09. 2011

Ljudi moji...

Lune [neregistrovani] 05. 09. 2011

hm,hmm.... *cetnici*, 1941, godine

Redovni prolaznik [neregistrovani] 05. 09. 2011

Lune...

Lune [neregistrovani] 05. 09. 2011

hm,hmm... da se Smilja,

Lune [neregistrovani] 05. 09. 2011

hm,hmm.. nisam kao *oni*,

partizan [neregistrovani] 05. 09. 2011

partizan

Rosuljac [neregistrovani] 05. 09. 2011

Lud covek

Мали зелени (или црвени) мозгоједац [neregistrovani] 05. 09. 2011

Помозите ми!

Lune [neregistrovani] 06. 09. 2011

hm,hmm.. nema tebi pomoci,

Lune [neregistrovani] 06. 09. 2011

hm,hmm.. nema tebi pomoci,

Милослав Самарџић [neregistrovani] 06. 09. 2011

СЕЛО ДИВЦИ

Redovni prolaznik [neregistrovani] 06. 09. 2011

Kako da ne :-)

Милослав Самарџић [neregistrovani] 07. 09. 2011

КРАЉ, ВЛАДА, ДРАЖА...

Ликота [neregistrovani] 07. 09. 2011

Браво Динчићу!

Lune [neregistrovani] 07. 09. 2011

hm,hmm....protestiram,

Lune [neregistrovani] 07. 09. 2011

hm,hmm.. KRALJ,VLADA,,...hm,hmm

Ликота [neregistrovani] 07. 09. 2011

"Друже" Луне...

Душко М. Попов [neregistrovani] 08. 09. 2011

Наградно питање!

Lune [neregistrovani] 08. 09. 2011

hm,hmm.. *Druze* Likota,

Lune [neregistrovani] 08. 09. 2011

hm,hmm... za ovu *temu*,

Ликота [neregistrovani] 09. 09. 2011

Изгледа мени, "друже" Луне...

Redovni prolaznik [neregistrovani] 09. 09. 2011

Samardžiću (neka prenese Dinčiću)

Lune [neregistrovani] 09. 09. 2011

hm,hmm.. nemogu da ucestvujem,

Nikola [neregistrovani] 10. 09. 2011

Sramno

Mile [neregistrovani] 10. 09. 2011

kapitulacija

Lune [neregistrovani] 10. 09. 2011

hm,hmm.. nije sramno,

Ликота [neregistrovani] 10. 09. 2011

У овој причи (о ДСР)

Lune [neregistrovani] 10. 09. 2011

hm,hmm.. ajde, sada se uhvatite za rukice,

Lune [neregistrovani] 10. 09. 2011

hm,hmm.. ma kakvo objasnjenje,

Vicentije Dragacevac [neregistrovani] 10. 09. 2011

"Totalno"

cifra [neregistrovani] 10. 09. 2011

Dobronamjeran savjet...

Ликота [neregistrovani] 10. 09. 2011

Никола...

Lune [neregistrovani] 11. 09. 2011

hm,hmm..ma, znam to,

Lune [neregistrovani] 11. 09. 2011

hm,hjmm... nije kapitulirala

Lune [neregistrovani] 11. 09. 2011

hm,hmm.. nego kazu,

Зоран Б. Малетковић [neregistrovani] 12. 09. 2011

Ни 1941. ни 1946. ни данас!

Lune [neregistrovani] 12. 09. 2011

hm,hmm..kralj sebi pisao ustav,

Милослав Самарџић [neregistrovani] 12. 09. 2011

ИЗВОР

Redovni prolaznik [neregistrovani] 12. 09. 2011

:-)

Redovni prolaznik [neregistrovani] 12. 09. 2011

;-)

Lune [neregistrovani] 12. 09. 2011

hm,hmm.. kralj je izdao *edikt*

Redovni prolaznik [neregistrovani] 13. 09. 2011

;-)

Redovni prolaznik [neregistrovani] 15. 09. 2011

;-)

Lune [neregistrovani] 15. 09. 2011

hm,hmm.. *setac*, produzi dalje,

Lune [neregistrovani] 16. 09. 2011

hm,hmm..ma nece da se lijece,

Lune [neregistrovani] 16. 09. 2011

hm,hmm citam brt Bobo,

Lune [neregistrovani] 16. 09. 2011

hm,hmm.. zbrisao je i njegov *punac*,

Зоран Б. Малетковић [neregistrovani] 16. 09. 2011

''другови'' комунисти ''здраво''!

Redovni prolaznik [neregistrovani] 16. 09. 2011

;-)

Lune [neregistrovani] 18. 09. 2011

hm,hmm..*drugovi monarhisti zdravo*

Lune [neregistrovani] 18. 09. 2011

hm,hmm.. Vrangel, je bio *malji deca*

Lune [neregistrovani] 19. 09. 2011

hm,hmm....*dokle tako*, pita jedan *suzanj*,

Lune [neregistrovani] 19. 09. 2011

hm,hmm..*Drugovi* monarhisti..*dovidjenja*

Lune [neregistrovani] 20. 09. 2011

hm,hmm.. pa, vas voljeni je bio,

Lune [neregistrovani] 25. 09. 2011

hm,hmm, Marks...?

Lune [neregistrovani] 25. 09. 2011

hm,hmm.. chihca, mani se corava posla,

Lune [neregistrovani] 01. 10. 2011

hm,hmm.. zbrisala kraljevina,

Cornelia [neregistrovani] 02. 11. 2011

sVoSeMNAXQoodPB

Lune [neregistrovani] 17. 12. 2011

hm,hmm ,..nije kapitulirala, nego je