
Modernizacija komunikacija menjala je i nas – beogradske govornice
Da li bi Vam delovalo čudno kada bi Vam neko rekao da su na potezu od Slavije do Kalemegdana jednom radile čak – 52 telefonske govornice?

Da li bi Vam delovalo čudno kada bi Vam neko rekao da su na potezu od Slavije do Kalemegdana jednom radile čak – 52 telefonske govornice?

Još početkom 2000-tih godina, da biste pričali sa neke od javnih govornica u Beogradu, bio vam je potreban – žeton. Ali, instaliranjem najmodernijih govornica, žeton je otišao u istoriju. Nove, crvene govornice, u jednom trenutku nicale su kao, što bi se reklo, pečurke posle kiše u Beogradu.

Jedna od vesti koja se pojavila u novinama u proleće 1987. godine bila je za tadašnje čitaoce toliko neverovatna da je lako mogla da spada u rubriku o naučnoj fantastici.

“Milano, momento, prego Belgrado… Istanbul traži Varšavu…Kejptaun zove Kranj… Pariz… Atina… Sindej…Tripoli… imate vezu…” Iz prostrane sale dopirali su melodični glasovi na gotovo svim svetskim jezicima. Signalne lampe na dugačkim pultovima naizmenično su se palile i gasile. Specijalni semafori na zidu zasvetleli bi na nekom od telefonskih puteva.


U poratnim godinama, komunikacija je bila luksuz. Tokom Drugog svetskog rata gotovo 70% telefonske infrastrukture bilo je uništeno, a prioritet obnove nakon oslobođenja imali su vojska, železnica i državna uprava.

U vreme SFRJ telefonske govornice nisu bile samo sredstvo komunikacije već i predmet državnog ponosa i – izuetno isplativ izvozni artikl

Obezbeđenje na sednici Skupštine grada Kraljeva pokušalo je jutros nasilno da ukloni odbornika Lokalnog fronta Vladana Slavkovića sa govornice, nakon čega je došlo do tuče pripadnika obezbeđenja sa drugim pripadnicima opozicije.

Za sve što je bilo javno u nekadašnjoj državi, “Jugii” kako smo joj tepali ponekad, vezivale su se neverovatne priče kroz koje ste mogli da skenirate duh neposlušnog, nevaspitanog, domišljatog i katkad tvrdoglavog i pomalo zlobnog pripadnika radnog naroda., kako su tad funkcioneri nazivali građane.