Pretraga
Logo
OGLASIPromotional banner

Beograd na vezi: Prevara, čekanje i dolazak telefonske ere

Press Online -

Podeli vest

Kaldrma

Negde u avgustu 1924. godine, dok je Beograd još nosio tragove Velikog rata, a svet još nije slutio krizu koja dolazi, iznad telefonske centrale u Kosovskoj ulici – nestao je krov. Ne zbog oluje, već zbog razvoja. Glavni grad se širio, tražio više linija, više „halo“ momenata, više povezanosti.

Zahtevi za priključcima stizali su svakodnevno – firme, radnje, novine, kafane, obični građani – svi su hteli svoj broj. Bilo je očigledno da Beograd ulazi u eru koja je nalikovala evropskim prestonicama.

Uprava je odlučila da centrala dobije još jedan sprat i – još 10.000 brojeva. Automatskih! Stižu direktno iz Nemačke, u okviru ratne reparacije. Po tadašnjim merilima, to je bila revolucionarna novina – ne samo zbog tehnologije, već i zbog toga što je to značilo kraj listama čekanja i kraj improvizacijama.

A čekanja je bilo. I nade koja se gasila. U svesci na stolu šefa gradske telefonske mreže, Đoke Popovića, beležilo se preko 1.000 molbi. Samo u palilulskoj školi 120 ljudi čekalo je priključak – već dve godine. Gradilište je radilo pod pritiskom roka – 131 dan do završetka dogradnje. I dok su radnici postavljali grede, kablove i aparate, prevaranti su već uhodano radili svoj posao.

Rodila se – telefonska banda.

Njihova taktika bila je jednostavna i ubojita: presretnu nekog ko se požali na čekanje, predstave se kao „stari znanci“ i ponude uslugu. „Za tri dana instaliramo telefon“, govorili su. Cena? Prvo su tražili da se „sporazumete“. Jedan advokat, iako oštar u sudnici, bio je mek kada mu je obećana linija. U kafani je spomenuo da čeka telefon godinama. Nepoznat čovek mu je prišao, oživeo izmišljenog školskog druga, zatražio mito – i uzeo ga. Došao je sutradan, glumio majstora, opalio čekićem o zid – i nestao bez traga.

Slične prijave su stizale sa svih strana – trgovci, kafedžije, građani. Policija je reagovala brzo. Gliga Popović, šef javne bezbednosti, sa svojim ljudima pohapsio je bandu i zatvorio poglavlje improvizovane "instalacije".

Ali ono što je simbolično obeležilo taj trenutak nije bila ni prevara, ni kablovi, ni preuređenje – već pet minuta tišine. Neplanirane tišine u celom Beogradu. Telefoni su utihnuli jer su sve telefonistkinje, u tom malom istorijskom predahu, izašle da se slikaju ispred stare zgrade. Znale su da je kraj jedne ere. I da počinje nova – automatizovana, moderna, evropska.

Za Beograd, to nije bio samo novi sprat zgrade. Bio je to temelj za budućnost u kojoj više niko nije morao da se „sporazumeva“ za vezu. Dovoljno je bilo – podići slušalicu.

Podeli vest

Banner img

Povezane vesti

Banner img
;